MAHNIĆ, Antun

MAHNIĆ, Antun (Mahnič, Anton), biskup, publicist i kulturni djelatnik (Kobdilj kraj Štanjela, 14. IX. 1850 — Zagreb, 14. XII. 1920). U Gorici završio gimnaziju 1871. i bogoslovni studij 1875, u Beču doktorirao iz teologije tezom De inferno 1881. Za svećenika zaređen 1874. U Nadbiskupijskom sjemeništu u Gorici prefekt 1875–91. i ravnatelj 1891–95, na tamošnjoj Bogosloviji suplent od 1880. i profesor 1881–96. Još kao đak pisao je pjesme i prozu (1865. supokrenuo i uređivao list Vrt). Surađivao u glasilu Folium periodicum Archidioeceseos Goritiensis od 1881. i bio mu urednik 1884–96, uređivao časopis Soča (Gorica) 1889–90, u časopisu Slovenec (Ljubljana) 1884–86. objavljivao prozu i književno-kritičke priloge, dio kojih je tiskan samostalno (Dvanajst večerov, 1887). Kako bi što slobodnije iznosio gledišta, u Gorici je 1888. pokrenuo časopis Rimski katolik te mu bio izdavač i vlasnik, urednik i glavni prinosnik do 1896. U njem se zauzimao za metodu »razdiobe duhova«, utemeljenu na radikalnom stajalištu »aut-aut« (ili istina ili zabluda, ili krjepost ili grijeh, ili Krist ili Sotona), te kroz katolički integrizam, kršćanski platonizam i usmjerenost Rimu, nasuprot liberalnim idejama u književnosti i filozofiji, zastupao načelo po kojem samo vjera može biti pokretač novoga društvenoga života (izbor priloga tiskan u knjizi Več luči!, 1912). Časopis je zabranjivan, a Mahnić u polemikama s predstavnicima liberalizma i liberalnoga katolicizma karakteriziran kao čovjek jasnih vjerskih i moralnih načela, ali i radikalnih gledišta. U Ljubljani je inicirao Sveslovenski katolički skup 1892. i osnovao Leonovu družbu 1896. Te godine imenovan je i 1897. ustoličen za krčkoga biskupa. U talijansko-talijanaškim krugovima dočekan je s odobravanjem, a u Krku, zbog bojazni za staroslavensku službu i glagoljicu, suzdržano. Kao biskup radio je na duhovnoj obnovi i poboljšanju životnih prilika stanovništva. Očuvanje narodnih prava u njegovu se djelovanju očitovalo uvođenjem hrvatskoga jezika mjesto talijanskoga u biskupsku kancelariju, a zauzimao se za nj i u školama, napose u vjeronaučnoj nastavi. Temeljito proučivši jezično-liturgijsku problematiku, prometnuo se u odlučna branitelja glagoljaštva i staroslavenske liturgije. Držao je kako je tisak najučinkovitiji medij u borbi protiv liberalizma te, uza značenje u pastoralnoj službi, stvarna potreba u široj komunikaciji, pa je u biskupskom domu u Krku 1899. osnovao tiskaru »Kurykta«, poglavito za tiskanje knjiga na glagoljici. Idejni je začetnik te, uza suradnike (D. Parčić, J. Vajs, franjevci trećoredci) i podupiratelje (J. J. Strossmayer), 1902. utemeljitelj Staroslavenske akademije u Krku, preteče Staroslavenskoga instituta, koja je pokrenula niz redovitih izdanja (Glagolitica) i 1912–13. tiskala Vjesnik Staroslavenske akademije u Krku, davši izniman prinos proučavanju, vrjednovanju i očuvanju glagoljaške baštine, napose staroslavenskoga bogoslužja. Za potrebe vjernika brinuo se i posebnim oblicima pastorala (Udruga Svete obitelji, Bratovština Presvetoga Sakramenta, Družba sv. Rafaela za iseljenike, Apostolat sv. Ćirila i Metoda). Uočivši teške socijalne prilike u Istri i Hrvatskom primorju, na načelima enciklike Rerum novarum (1891) utemeljio je moderan zadružni pokret, poticao osnivanje kreditnih i proizvodnih zadruga te gospodarskih društava i 1898. pokrenuo gospodarski list Pučki prijatelj (suradnik 1899–1905, 1907, 1909, 1911). Za svećenstvo je 1898. pokrenuo glasilo Acta Curiae episcopalis Veglensis (suradnik do 1918), obnovio pastoralne konferencije, 1902. utemeljio Društvo svećenika klanjalaca i pokrenuo list Sanctissima eucharistia (suradnik 1902, 1906–10), a 1911, radi duhovne formacije te osposobljivanja za rad u novim društvenim okolnostima, udrugu i mjesečnik Svećenička zajednica (suradnik do 1918). Održao je biskupijske sinode 1901. i 1911. te u Krku dao tiskati njihove dokumente (1902, 1912) i liturgijsku knjigu Proprium sanctorum ab Apostolica Sede pro Dioecesi Veglensi (1901). Na širem polju Mahnić je pokretač i organizator Hrvatskoga katoličkoga pokreta – s temeljnim ciljevima obrane vjere i prava Katoličke crkve, preobrazbe javnoga života prema kršćanskim načelima, borbe za prava, političku slobodu i samosvijest hrvatskoga naroda, osnivanja socijalnih organizacija i ostvarenja ideala kršćanske demokracije – te ključna osoba u afirmaciji konzervativnoga političkoga katolicizma, utemeljenoga na vjerskoj, narodnoj i demokratskoj ideji. Iako su mu prethodili Prvi katolički kongres u Zagrebu 1900. i drugi događaji, poput Mahnićeva povezivanja s kulturno-političkim klubom »Immaculata« 1901, djelovanje katoličkoga pokreta započinje 1903. pokretanjem časopisa Hrvatska straža, utemeljenoga na načelima kršćanske filozofije i namijenjenoga laicima, koji su, prema Mahniću, kao nositelji i širitelji vjere »Crkva u svijetu«. U njem je (1903–11, 1914–18) razrađivao katoličke estetičke teze (Nije lijepo što nije dobro i istinito), iskazujući osobitu nesklonost modernističkim piscima (izbor eseja tiskan u zbirci O lijepoj umjetnosti, 2006). Zauzimajući se za idejno formiranje i djelovanje mladih, 1905. pokrenuo je za njih list Luč (Beč), 1908. reviju za čitateljice Za vjeru i dom, 1909. za nižeškolce Krijes i za katoličke učenice Proljetno cvijeće (izlazilo do 1913). Sa suradnicima je I. Radićem i I. Butkovićem potaknuo osnivanje katoličkih akademskih društava u Beču 1903 (»Hrvatska«), Zagrebu 1906 (»Domagoj«), Grazu 1908 (»Preporod«), Innsbrucku 1912 (»Kačić«), Budimpešti 1914 (»Antunović«), Pragu 1919 (»Krek«) i Beogradu 1921 (»Dan«). Od članova učeničkih i studentskih društava, posebice od katoličke inteligencije, tražio je solidnu kulturno-filozofsku naobrazbu, poznavanje osnova teologije i duhovno-asketski život. Na njegov poticaj osnovano je više svećeničkih i laičkih društava – među ostalima 1908. u Senju Hrvatsko Leonovo društvo za njegovanje kršćanske filozofije i znanostî, podizanje »znamenitosti filozofske naobrazbe« i pokretanje hrvatske katoličke enciklopedije, i u Zagrebu Pijevo društvo za promicanje katoličkoga tiska (s listom Jutro, 1908–09) – a podupirao je i rad riječkih kapucina (B. N. Škrivanić) i drugih na tom polju, primjerice Riječke novine (1912–14; Novine, 1914). Djelovanje u Istri obilježeno mu je zauzimanjem za kršćanska načela u javnom životu i organizacijom mreže Hrvatskoga katoličkoga pokreta, zbog čega je 1911. Pučki prijatelj preseljen u Pazin, a iz zaklade F. A. Feretića darovao je novac za izgradnju tamošnjega Đačkoga konvikta. Poticao je hrvatsko-slovensku suradnju, pa su organizirani na Trsatu 1906. skup hrvatskih i slovenskih katoličkih visokoškolaca, a u Zagrebu 1907. i Ljubljani 1913. hrvatsko-slovenski katolički sastanci. Po uzoru na slična europska društva, radi povezivanja sviju društava povezanih s katoličkim pokretom u Zagrebu je 1910. osnovao Hrvatski katolički narodni savez, a radi skrbi o usmjerivanju i razvoju pokreta 1912. Hrvatski katolički seniorat. Vodeća organizacija pokreta, Seniorat je postupno postao protivnikom Austro-Ugarske Monarhije i odlučnim zagovornikom jugoslavenske državne ideje, s čim su u svezi i Mahnićevi potezi u prijelomnim godinama hrvatske povijesti: 1915. Riječka spomenica papi Benediktu XV, kojom se tražila potpora ujedinjenju hrvatskih i slovenskih zemalja neovisno o ishodu rata, 1917. podupiranje Svibanjske deklaracije i 1918. oduševljenje novom državom. Nakon okupacije Krka 1918, suprotstavio se talijanskim teritorijalnim pretenzijama i kršenju prava hrvatskoga pučanstva, zbog čega je u travnju 1919. prisilno odveden i interniran u samostan kamaldoljana u Frascatiju kraj Rima. Papinim posredovanjem nakratko se vratio u ožujku 1920, potom otišao na liječenje u Varaždinske Toplice, a posljednje dane proveo u zagrebačkoga nadbiskupa A. Bauera. Pokopan je u kaptolskoj grobnici na Mirogoju; posmrtni su mu ostatci preneseni u crkvu sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu 1929. te u katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Krku 2002. — Prilozi su mu objavljeni i u periodicima Kres (Celovec 1881), Hrvatstvo (1904), Luč (1910–17, 1920–21), Narodna prosvjeta (1910), Kalendar katoličke mladeži (1911–12), Hrvatska škola (1913), Slovenec (1918–19), Narodna politika (1919) i Hrvatska prosvjeta (1921). Posmrtno su mu izdane knjige s uglavnom već tiskanim prinosima (Knjiga života, 1923; Katolički svećenik, 1938) te knjižica napisana u internaciji (Na raskršću dvaju doba, 1924), svojevrsni sažetak filozofsko-kulturnih priloga u Rimskom katoliku i Hrvatskoj straži. Služio se pseudonimima Criticus, Čuvar s Adrije, Hrvat Stražar, Kalifron, Podvigenjski i Tone od Kala te šifrom Dr. M. Ostavština mu se najvećim dijelom čuva u Biskupijskom arhivu u Krku. — U starijoj historiografiji Mahniću je pristupano ponajviše kroz Hrvatski katolički pokret i pristajanje uz jugoslavensku ideju, dok su u novije doba predmetom proučavanja postale i druge sastavnice njegova svestrana djelovanja. Drži ga se osobom čiji su entuzijazam i radna energija bili ključni za pokretanje brojnih inicijativa ne samo u Krčkoj biskupiji nego i na razini Crkve u Hrvata. Neka od akademskih i križarskih društava nosila su njegovo ime. Izrađena je spomen-medalja s njegovim likom uz obljetnicu smrti 1970 (A. Orlić), a u Štanjelu mu je postavljeno poprsje u bronci 1998 (E. Guštin). U osnovnoj školi u Krku od 1998. djeluje po njem nazvana Mala staroslavenska akademija. U Krčkoj je biskupiji 2013. otvoren postupak za njegovu kanonizaciju i radi promicanja štovanja 2014. pokrenuto Mahnićevo slovo.