MAJDAK, Zvonimir

MAJDAK, Zvonimir, književnik (Zrinska kraj Grubišnoga Polja, 26. I. 1938 — Zagreb, 20. VII. 2017). Završio 1956. gimnaziju u Virovitici i 1964. studij južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ondje radio u nakladnim poduzećima Zora, Grafički zavod Hrvatske (urednik 1962–77) i Mladost (urednik i zamjenik direktora). Bio gostujući pisac na Sveučilištu Iowe u Iowa Cityju 1968–69. Pjesme, pripovijetke, radijske drame, putopise, prijevode, feljtone i kritike među ostalim objavljivao u periodicima Polet (1953–58, 1963, 1965–68), Novine mladih (1955–56), Mladost (1957, 1959–60, 1962), Studentski list (1957–63), Polja (Novi Sad 1958, 1960, 1962, 1966, 1969), Književnik (1959–60), Republika (1959–60, 1962–74, 1976–80, 1982, 1985–87, 1992, 2009–11, 2016; urednik 1973–80), Vidici (Beograd 1959–60, 1962), Vjesnik (1959, 1963, 1967–70, 1972, 1982, 1984, 1988–90), Danas (1961–63), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1961–68, 1970, 1977–78, 1986), Razlog (1961–62, 1965), Telegram (1961–63, 1966–68), Kolo (1963–65, 1967, 1970–71), Forum (1965–95), Književne novine (Beograd 1966, 1981), Mogućnosti (1966, 1968, 1974), Večernji list (1966–67, 1969–70, 1973, 1975, 1980, 1982, 1987–88, 2008), Borba (1967–68, 1974, 1980–82), Stvaranje (Podgorica 1967, 1974, 1977, 1986, 1988), Rad JAZU (1968), Vidik (1968), Oko (1973, 1976, 1982, 1987–88), Riječi (1978), Most (1984) i Hrvatsko slovo (2011). U prvim pjesničkim zbirkama (Pjesme, 1960; Tip na zelenoj livadi, 1960; Ukleti motociklista, 1963; Glavno da se gura, 1974; Frajerski nokturno, 1976) uporabom uličnoga žargona i poštapalica prikazuje urbanu svakidašnjicu te izdvaja novi tip lirskoga subjekta – frajera, mladića koji, rušeći norme, diskretno anticipira i egzistencijalistička razmatranja. U novijim zbirkama (Gradski ljubavnici, 1985; Melankolija tijela, 2008) lirski mu se subjekt iz pozicije »svođenja računa« (C. Milanja, 2000) jezičnim izrazom i predmetnim slojem udaljuje od tzv. frajerskoga diskursa, nostalgično i skeptično promišljajući o starosti, samoći i prolaznosti. Žanrovski hibridan i heterogen prozni opus, okosnicu svojega književnoga djelovanja, započeo je romanom Bolest (1964), alegorijskom pričom u kojoj je bolest prikazao kao metaforu individualnoga i društvenoga stanja. Potom se okrenuo popularnomu romanu, služeći se motivima i topikom »proze u trapericama«, banalnom radnjom i nepretencioznim pripovijedanjem (Mladić, 1965, Nagrada »Sedam sekretara SKOJ-a«; Igrači, 1969). U kultnom romanu Kužiš, stari moj (1970), kombinirajući zagrebačku kajkavštinu, standardni jezik i anglizme, likom antijunaka Gliste tematizira socijalne i egzistencijalne probleme gradske, marginalizirane, nekonvencionalne i bezidejne mladeži. Iste tematske i stilski jednostavne obrasce ponavlja u romanima Stari dečki (1975), Gadni parking (1980, s podnaslovom »nastavak romana Kužiš, stari moj«) i Lova do krova (1984). U više romana bavi se aktualnim društveno-političkim temama, kadšto prožetima psihoanalitičkim i socijalnim motivima. U romanu Pazi, tako da ostanem nevina (1971), slijedeći načela zabavne i neoromantične literature, oblikuje priču o različitim životnim putovima dviju sestara te, prožimljući fikcijsko i stvarno, kroz naoko nebitnu svakidašnjicu ocrtava prepoznatljiv zagrebački prostor te društveno i duhovno ozračje u 1960-ima, a u romanu Kćerka (1985) psihološki nijansira politički pad pojedinca. Devijacije socijalističkoga sustava i gubitak moralno-etičkih kategorija tematizira u romanima Muška kurva (1986) i Krevet (1990, Nagrada »Ksaver Šandor Gjalski«), u Lugarnici (1989) prikazuje suočavanje junaka s tabuima prošlosti, a u Oproštajnom gaableatzu (1992), opisujući propast poduzeća i neizvjesnu sudbinu radnika, ironijskim konotacijama i simboličkim fabularnim konstruktima aktualizira suvremenost. Roman Umrijeti u Tuškancu (1992) slika je ratnoga ozračja u Zagrebu na poč. 1990-ih. Svjestan tržišta i čitateljske publike, pisao je i djela u kojima nasljeduje fabularne sheme ljubavnih romana, parodira elemente trilera i špijunskih romana ili preuzima klišeje i motive detektivske proze (Tiha jeza, 1975; Marko na mukama, 1977; Biba, okreni se prema zapadu, 1982; Tajne Trga N, 1994); kritika mu je nerijetko zamjerala ponavljanje motiva, površnost i nedostatak imaginacije (Kupanje s Katarinom, 1978; Ženski bicikl, 1978; Daske za sunčanje, 1982). Pod pseudonimom Suzana Rog objavio je romaneskni pornografski ciklus (Baršunasti prut, 1987; Gospođa, 1988; Ševa na žuru, 1989; Ponovo sam nemoralna i pokvarena, 1996; Želim još puno puta, 2001; Fircigerice, 2010; sve tiskano u Zagrebu). Pisao i romane za mladež (Mala hrvatska grofica iz Austrije, 1993), o fenomenu treće životne dobi (Starac, 1988) te psihološke (Povratak sudbini, 2010; Ponoć, 2013). Objavio zbirke kratkih priča i pripovijedaka Gledaoci (1966), Ratne šljive (1982), Vođa navale (1983), Ruska kneginjica iz Zagreba (1988), Motreći sa stropa Irenu i njenog muža (1990), Suton (2012; priča Krvavi sabor križevački dobila Nagradu »Dubravko Horvatić« za prozu) i Pinot noir (2015) te tragikomediju Hrvatska kuhinja (1983). Tiskan mu je izbor iz djela (Frajerski nokturno, 2006). Na Radio-Zagrebu izvedene su njegove drame Tri kralja (1965), Magla (1966), Zemlja je zvijezda i Dva lijesa načinjena s ljubavlju (1967), Paralele (1975), Uredski samrtni ples (1976) i Nova magla (1977). Autor je TV drama Pod staklenim zvonom i Tim koji gubi (1968), Vježbe iz gađanja (1971), Rođendan male Mire (1972), Gorčina u grlu (1973), Idi tamo gde te ne poznaju i Noćna skela (1976), Nije daleko (1979) i Kvit posla (1983), dijaloga za šest epizoda TV serije Sedam sekretara SKOJ-a (1981) te s K. Papićem scenarija za njegov film Iluzija (1967). Uredio te predgovorom ili pogovorom popratio mnogobrojna književna djela. Među ostalim uvršten u izbore Moderna kroatia prozo (1979), 100 romana književnosti jugoslavenskih naroda (1982), Kroatia poezio (1983), Skupljena baština (1993), Hrvatska kratka priča (1994), Antologija hrvatske radiodrame, 1 (1998), Antologija hrvatskog humora (1999), Rieči sa zviranjka (1999), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Probrana baština (2001), Doba »krugovaša« (2006), Panoptikum (2007), Antologija hrvatske ratne drame (2011), Oblizujuće suze (2015) i 50 godina 50 priča (2015), tiskane u Zagrebu, te u Napjaink éneke, 2 (Novi Sad 1967) i Objatie (Bratislava 1978). Prevođen je na engleski, francuski, mađarski, slovački, slovenski i talijanski jezik te esperanto. Prema romanu Kužiš, stari moj 1973. snimljen je istoimeni film (V. Kljaković, glazba A. Kabiljo) te u zagrebačkom Teatru &TD izvedena monodrama (M. Međimorec, glazba L. Tulač), prema romanu Stari dečki u HNK u Zagrebu praizvedena je istoimena drama (V. Vidošević, 1978), a prema romanu Marko na mukama snimljen je film Medeni mjesec (N. Babić, 1983). Stihovi iz zbirke Glavno da se gura dramatizirani su (Slavica Maras i Vidošević, Cafe Theatre »Bagatella« 1978), a drama Hrvatska kuhinja praizvedena je u Regionalnom kazalištu Virovitica (P. Šarčević, 1982) i zagrebačkom HNK (Ž. Orešković, 1983). Kabiljo mu je uglazbio i pjesme Stari akvarel te Zaboravite što sam vam rekao, a M. Jergović pjesmu O, kakav je plesač moj stric Ferdo bio. Na Šoljanovim danima u Rovinju posvećen mu je književno-znanstveni kolokvij 2009 (radovi objavljeni u Novoj Istri, 2010). Dobio Nagradu »Vladimir Nazor« 1985. i 2014 (za životno djelo).