MAJER, Vjekoslav

MAJER, Vjekoslav (Lojzek), književnik (Zagreb, 27. IV. 1900 — Zagreb, 4. XII. 1975). Trgovačku akademiju u Zagrebu polazio kao privatist 1916–17. Djelovao potom kao profesionalni književnik. U Zagrebu je pokrenuo i uređivao književne časopise Ozon 1923 (s D. Cesarićem), Literatura 1924. i Antena 1926, u Beču 1928–37. kao član redakcije revije Das blaue Heft pisao o suvremenoj hrvatskoj književnosti te držao predavanja i priređivao književne večeri. Javivši se u književnosti sonetom matoševske inspiracije Dan (Luč, 1919, 4–5), pjesme, novele, feljtone, osvrte i prigodne članke objavljivao je među ostalim u periodicima Savremenik (1919, 1926–28, 1931, 1936–38, 1940–41), Vijenac (1925–28), Hrvatsko kolo (1931, 1934–38), Hrvatska revija (1932–41), Hrvatska straža (1932), 15 dana (1934–35), Omladina (1935–36), Hrvatski dnevnik (1936–38, 1940–41), Književna revija (1936), Hrvatski list (1938, 1940), Jevrejska tribuna (1938), Zagrebački list (1939), Grič (1940), Hrvatski ženski list (1940–42), Pravica (1940–41), Neue Ordnung (1941–42), Nova Hrvatska (1941–43), Novi list (1941) i Spremnost (1943) te, nakon što je odlukom Suda časti Društva književnika Hrvatske u srpnju 1945. kažnjen jednogodišnjom zabranom objavljivanja, Narodni list (1952–59), Novine mladih (1953–55), Vjesnik (1953–55, 1957, 1960–63, 1968–69), Krugovi (1954), Matica (1954–55, 1957, 1960), Radost (1954–57, 1959–66), Kulturni radnik (1955, 1957, 1963), Mogućnosti (1955–58, 1962), Djeca za djecu (1956–59), Republika (1956, 1958, 1960–61, 1963), Iskra (1957–60), Život (1957), Prosvjeta (1959, 1961–62, 1967, 1969), Modra lasta (1960–63, 1966, 1969), Večernji list (1961–64), Oslobođenje (1967–68), Telegram (1967–68) i Smilje i bosilje (1970). Prvom pjesničkom zbirkom Lirika (1924), nastalom u doba modernističkoga poetičkoga pluralizma i umnogome bliskom ekspresionističkoj paradigmi (bolest, samoća, napuštenost, smrt, razapetost), utvrdio je tematsko-motivske konstante opusa koje se prepoznaju kao »bolećivi sentimentalizam« (V. Pavletić). Sjeta i egzistencijalni nemir zamjetni su osobito u zbirkama Pjesme zabrinutog Evropejca (1934) i Svirač i svijet (1938), kojima je, tematizirajući svakidašnje gradske probleme i situacije, stekao glas urbanoga pjesnika, a poetika patnje (bol, prolaznost, kolebanje između gradske nelagode i autentične prirode), ali i svladavanje pesimističnih raspoloženja, prepoznaje se i u zbirkama Pjesme (1953), Breze, kanarinci, kiša (1954) i Otvaram prozor (1957). U pjesmama nenametljive simbolike i osebujnih metafora, težeći začudnoj refleksivnosti, sublimira tjeskobu čovjeka u modernoj civilizaciji, posebno u uvjetima njezina tehnološkoga napretka, što sukobljuje s tradicionalnim pejzažnim motivima i nostalgičnim prisjećanjima (Dječak u velegradu koji još nikad nije vidio šumu, Ljudi među metalima). Često nazivan sljedbenikom tzv. gričana i A. G. Matoša, čiji je utjecaj izražen u tematsko-predmetnom sloju, u poslijeratnim zbirkama simbolističkom je stilizacijom vlastitoga iskustva u flanerskom, letimičnom opažanju života opjevao motive Zagreba te, za razliku od prijašnje metaforike noći, ponirao u radost života (Pjesma ulici, Par pod modrim kišobranom, Hodanje kroz pljusak); izvornim se nadahnućem izdvaja antologijska, Matošu posvećena, Plinska laterna na Griču. U bogatom je lirskom opusu najdojmljiviji u duboko proživljenim stihovima (Moj otac i ja, Postanimo sige) i onima s notom blagoga humora, a socijalne su mu pjesme, uglavnom turobnih gradskih motiva i slabijega estetskoga dosega, prožete humanizmom i iskrenošću. U proznim ostvarenjima, otkrivajući društvenu topografiju Zagreba, u maniri »modernoga objektivizma« prikazuje mu naličje, napose sirotinju i usamljenike s gradske periferije te – najčešće u obliku memoarskih ili dnevničkih zapisaka – iz vizure deherojiziranih likova društvenih marginalaca oslikava malograđanski mentalitet i siromašni radnički svijet u poremećenim društvenim okolnostima između dvaju svjetskih ratova. Protagonisti njegovih romana, obični ljudi u neizvjesnim situacijama, dobroćudni su naivci koji besciljno lutaju zagrebačkim ulicama (Pepić u vremenu i prostoru, 1935–1938) te, zabrinuti zbog beznadnosti vlastite sudbine (Dnevnik Očenašeka, 1938), stradavaju u gradskom metežu (Život puža, 1938). Kao najveću vrijednost njegove proze kritika ističe »estetiku banalnosti« (K. Nemec, 1998), koja se, proizašla iz jedinstvenoga viđenja svijeta, ogleda u jednostavnosti pripovijedanja i romaneskne strukture, ostvarene nizanjem epizoda, pri čem infantilizam likova ne isključuje vjerodostojnost njihova zapažanja. Svojevrsna zapanjenost i začuđenost urbanom svakidašnjicom, kao značajke cijeloga opusa, prerastaju u metaforu moderne otuđenosti, ponajviše u animalističkom romanu Život puža, a feljtonistička ležernost izričaja vidljiva je napose u antologijskoj noveli Tjedan dana iz dnevnika maloga Perice (Hrvatsko kolo, 1935, 16; samostalno Iz dnevnika maloga Perice, 1942), u kojoj naslovni lik bilježi jednotjedne obiteljske životne pojedinosti u međuratnom Zagrebu. Temeljeći se na naizgled infantilnoj perspektivi, simpatičnoj dječjoj naivnosti i humornoj spontanosti, Peričini se zapisci suptilnim, nerijetko i karikaturalnim ocrtavanjem problema odraslih te njihovih stereotipiziranih odnosa i ponašanja mogu iščitati i kao duhovita psihološka studija. Prema noveli snimljen film Tko pjeva zlo ne misli (K. Golik, 1970) postao je najgledanijim i najpopularnijim hrvatskim filmom, a izveden je i istoimeni mjuzikl u Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija« (D. Britvić i A. Kabiljo, 1998) te predstava u HNK u Zagrebu (2017); od 2017. održava se istoimeni festival u parku Maksimir. Majer je napisao i kraći feljtonistički humoristično-fantastični roman U utrobi Zagrebačke gore (1956). Zagreb tematizira i u knjižicama Zagrebačkih feljtona (1956, 1958), dijelom tiskanih i u zbirci feljtonističko-memoarskih zapisaka i novela Osamljeni čovjek u tingltanglu (1965), u kojima u obliku šarolikih asocijacija iznosi intimne opservacije i dojmove, prožimljući ih lirskim ozračjem. Autor je stihovane zbirke za djecu Žuna na telefonu (1961) te slikovnica Zeko u kavani (1961), Start slobodan (1964), Tempo-tempo! (1964), Za male inženjere (1964), Puna zvijeri, puna ptica u svijet žuri slikovnica (1967), Zeko ima zrcalo (1970), Proljeće u gori (1971) i Slušamo radio (1971), sve tiskano u Zagrebu, u kojima, kao vješt stihotvorac, obradbom konvencionalnih motiva, imaginativno i razigrano piše o gradskom životinjskom i biljnom svijetu. Objavio i knjižicu pjesama Obrti pod starim lukovima (Zagreb 1969) te zbirke pjesama i priča Iz starog Zagreba (Zagreb 1980) i Grič u suncu, Grič u sjeni (Zagreb 1973, 2002, 2007). Napisao predgovor u knjizi Do viđenja smrti R. Filipovića (Zagreb 1964). Prevodio je s njemačkoga (F. Werfel, Smrt malograđanina. Zagreb 1951; F. W. Becker, Trol u zemlji slonova. Zagreb 1963) te na njemački (M. Krleža, Cesarić, N. Simić, D. Tadijanović). Tiskana su mu Odabrana djela (1978), izbori iz opusa (1965, 1999) te izbori iz pjesničkoga opusa Plinska laterna na Griču (1977), I opet je jedna ljubav umrla (1982) i Svjetiljka na Griču (1993). Uvršten je u mnogobrojne antologije, među ostalim u Zagrebu tiskane 42 (1942), Lirici croati (1942), Darovi djetinjstvu (1956), Ljubav pjesnika (1956), Smijeh i rane (1957), Pjesme o Zagrebu (1965), Sunčeva livada (1990), Naša ljubavnica tlapnja (1992), Antologija hrvatske dječje poezije (1994), Antologija hrvatske novele (1997), Antologija hrvatskog humora (1999), Povrh starog Griča brda (2000), Put kroz noć (2001), Hrvatski Odisej (2002), Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma (2002), Međaši (2004), 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti (2009), Stablopis (2011), More mora (2014) i Oblizujuće suze (2015), u Beogradu Antologija savremenih hrvatskih pripovjedača (1940), Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata (1963) i Antologija i komentari savremene jugoslovenske misaone poezije (1980) te u izdanja Liryka jugosłowiańska (Varšava 1960) i Suvremeni hrvatski pripovjedači (Zagreb 1974). Zbog duboke ukorijenjenosti u zagrebački mentalitet i ambijent, nepretencioznoga izraza i specifične naivnosti kritika je Majera proglasila »najradoznalijim šetačem Zagreba« i, uz Matoša, A. Šenou i Krležu, »najzagrebačkijim« hrvatskim autorom te jednim od najistaknutijih predstavnika hrvatske urbane proze. Prema romanu Dnevnik Očenašeka snimljena je istoimena TV serija (E. Galić, 1969). Mnoge su mu pjesme uglazbljene (Kabiljo, A. Dedić, A. T. Šaban, J. Borković, H. Hegedušić, I. Lhotka Kalinski, K. Odak, L. Šafranek Kavić) i uvrštene u knjige o Zagrebu (Zagreb i okolica. Zagreb 1975; Zagreb, moj grad. Zagreb 1986). Prevođen je na talijanski jezik, engleski, esperanto, albanski, francuski, mađarski, poljski, slovenski i slovački. Potpisivao se i W. A. Meyer, Veko Majer te Vjekoslav Maje. Portretirali su ga O. Postružnik (1938), J. Miše (mapa crteža Naši dragi suvremenici. Zagreb 1944) i V. Burić (1978, 1990). O njem je snimljena emisija u TV seriji Antologija suvremene hrvatske književnosti (1970). Dijelovi ostavštine čuvaju mu se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1969.