MALJEVEC, Grgur

MALJEVEC, Grgur (Maljevac, Malevac, Malevec), pjesnik (Perudina kraj Črnomlja, 1734 — Varaždin, 29. I. 1812). Kršten kao Juraj (Georgius) 2. III. 1734. U literaturi zabilježen najčešće u oblicima redovničkoga imena, Gr(e)gur Kapucin odn. Capuczin, u izvorima i kao Gregorius Viniczensis. U Kapucinski red stupio 1754, za svećenika zaređen 1760. Pretpostavlja se da je bogoslovni studij završio u Zagrebu. Bio gvardijan i propovjednik u Zagrebu 1780–81. te 1781–83. i poslije u Varaždinu. Autor je tematski i žanrovski raznolika opusa, znatnim dijelom tiskana pod pseudonimima i anonimno. Pisao kajkavskim hrvatskim jezikom, poetički nasljedujući srednjovjekovnu vjersku i suvremenu pučko-prosvjetiteljsku književnost, s elementima baroknoga izraza. Isprva pisao uglavnom prigodna djela: pjesme u povodu imenovanja I. K. Paxyja (1771) i M. Vrhovca (1788) zagrebačkim biskupima, Ivana Nepomuka II. Erdődyja banom (1790) te posmrtni govor u slavu Marije Terezije, održan u crkvi sv. Marka u Zagrebu (1781; pretisak 2018), a pripisuju mu se i prigodni tekst Dar za novo leto (1784), pjesme za vojnike (Nagovarjanye szoldatov na vojuvanye proti Turchinu, 1787; Nagovarjanye Vukasovicheveh dobrovolyczev na vojuvanye proti Turchinu, 1789) i u povodu svećeničkoga jubileja (Patru Damascenu ztarczu, 1787), sve tiskano u Zagrebu, te rukopis Sivlenye kapuczina iz roda Leslya Grofa (1799). U epskoj kronici u dvanaestercu, petercu i osmercu Nestrančno vezdašnjega tabora izpisavanje (1789–1791) opisao je Dubički rat na temelju vijesti bečkih dvorskih novina. Jednostavna stila, s elementima kačićevske i usmene epike te po uzoru na pjesništvo P. Vitezovića Rittera i njemačku ratnu poeziju austrijskih zemalja, djelo što ga je A. Šenoa nazvao »hrvatskim novinama u stihovih«, unatoč iskazanoj namjeri nepristrana izvješćivanja, opredijelilo se za kršćane, nerijetko tursku stranu prikazujući satirično i ironično. U biblijsko-alegorijskom epiliju Nebeski Pastir (1795) prvi je u hrvatskoj kajkavskoj književnosti u dvostruko rimovanom dvanaestercu (D. Fališevac, 1993) obradio prispodobu o pastiru (Kristu) koji traži izgubljenu ovcu (čovjekovu dušu). Kao predložak djelu spominje se (V. Dukat, 1915) zbornik Trutznachtigall F. Speea von Langenfelda (1649), napose pjesma Der gute Hirt des Evangeliums sucht das verlorene Schäflein, pri čem je uočena namjera da se umjerenim baroknim ornatusom (apostrofe, eksklamacije, antropomorfizmi, figure dikcije) u formi parabole obradi cijela Kristova muka. Tematikom, alegoričnošću i porukom epilij podsjeća na barokne religiozne dubrovačko-dalmatinske poeme. Dvostruko rimovanim dvanaestercem, petercem, šestercem i osmercem, u tradiciji monološko-dijaloških srednjovjekovnih prenja te božićnih igara, s elementima personifikacije, alegorije i komike u spjevu Horvacka od Kristuševoga narođenja vitija (1800) prikazao je Kristovo rođenje. Genološki teško odredivo djelo, poetički blisko srednjovjekovnima, ali i pučkoj inačici baroka (nabrajanja, perifraze, ponavljanja), neki autori drže njegovim estetski najvrjednijim postignućem (Dukat, 1915). Središnji mu je dio pod naslovom Dojdi Otkupitel izveden u samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu 1937 (priredio V. Deželić ml., uglazbio B. Širola). Religiozne je tematike i Duhovni kalendar (Zagreb 1793), osmerački prepjev djela De imitatione Christi Tome Kempenca. Od 1770. izdavao je pučki Novi kalendar (urednik 1801–11) te u njem, često pod pseudonimima, objavljivao kraće književne priloge i pjesme (Pantalovski horvacki kalendar, 1804; Skroven prorok, 1804; Brodar, 1805; Jagar, 1806; Tkalec, 1807). Autorstvo mu je dokazano (M. Ratković) i za proturevolucionarnu pjesmu Horvat Horvatom horvatski govori (Novi kalendar, 1801), tiskanu i poslije, dijelom pod imenom T. Brezovačkoga (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1933, 12; Savremeni pogledi, 1936, 2–3; Croatica, 1970, 1). Pripisuje mu se i knjižica namijenjena društvenoj igri, atribuirana i M. Šilobodu Bolšiću, Cabala, to je na vszakoiachka pitanya kratki ter vendar prikladni odgovori vu horvaczkom jeziku (Zagreb 1768). Ulomci iz Vitije uvršteni su u antologiju Sladki naš kaj (Zagreb 1944), dio Nebeskoga Pastira u Kajkavski florilegij II (Sveti Ivan Zelina 2008), pjesma Skroven prorok objavljena je i 1995 (I. Cesarec). Zastupljen je i u zbirkama odn. izborima Gradić u dolini (Krapina 1998), Dragi stari Varaždin (Varaždin 2007), Krist u hrvatskom pjesništvu (Split 2007) i Molitvenik hrvatskih pjesnika (Zagreb 2008). Rukopisi mu se čuvaju u NSK i u Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Služio se pseudonimima Šoštar, Varga, Dvorski, Valput, Čohaš iz Varaždina te se potpisivao J. B. K, P. G. C. i P. G. K.