MARČELJA, Ivo

MARČELJA, Ivo (Ivan, Johann), arhitekt (Marčelji, 4. I. 1886 — Zagreb, 15. VII. 1965). Nakon Obrtne škole u Kastvu završio i Srednju tehničku školu u Trstu, kamo je otišao na školovanje na preporuku M. Mandića, M. Laginje i V. Spinčića. Od 1910. polazio Majstorsku školu arhitekture F. Ohmanna na ALU u Beču. Završni mu je projekt, Muzej u Trstu (1913), nagrađen (Le grand prix de Rome), što mu je omogućilo jednogodišnje usavršivanje u Italiji, gdje je putovao i proučavao povijesne arhitektonske oblike. Prije I. svjetskoga rata vratio se u Kastav te radio kao samostalni projektant arhitekt, povremeno 1916–19. i kao tehnički referent u kotaru Volosko. U Zagrebu od 1920. do umirovljenja 1954. profesor u Srednjoj tehničkoj školi (ravnatelj Više umjetničko-obrtne škole 1943–45). Istodobno je između dvaju svjetskih ratova ovlašteni projektant i vodi vlastiti arhitektonski atelijer, a nakon II. svjetskoga rata radi u građevinskoj operativi kao nadzorni inženjer, konzultant na natječajima i sudski vještak. U Trstu je do 1920. gradio kupalište Grignano, spremište tvornice ulja, industrijsku zgradu brodogradilišta Lloyd te nekoliko peterokatnica i obiteljskih kuća. Istodobno je ostvario više od 40 javnih, industrijskih i stambenih zgrada u Istri i Hrvatskom primorju, poput kupališta Volosko—Opatija, hotela i banke u Lovranu, hotela »Royal« u Opatiji, vinarske zadruge kraj Izole, Narodnoga doma u Buzetu, dječjega vrtića u Pazinu te hrvatskih osnovnih škola u Žminju, Marčeljima, Srdočima, Veprincu, Zvonećoj, Jušićima, Klani, Studeni, Škalnici, Jelenju, Smrečju, Osilnici i Komnu. Kao prinos razvoju zavičaja, ali i otpor talijanskomu utjecaju mnoge je od tih projekata izradio te njihovo podizanje nadzirao besplatno. Nakon I. svjetskoga rata podignuo više prosvjetnih i kulturnih domova (Zamet i Kantrida u Rijeci), narodnih domova (Kastav, Čabar, Gerovo, Gospić) te općinski dom u Biogradu na Moru. Realizirao i zvonik u Podselju na Visu te nekoliko kuća na Korčuli. Nastala na spoju modernističkoga buđenja na prijelazu XIX. u XX. st. i reinterpretirane regionalne arhitektonske tradicije, ostvarenja su mu prepoznatljiva. U 1920-ima podignuo je tridesetak zapaženih obiteljskih kuća i građanskih vila na zagrebačkim obroncima, mahom uklopljenih u reljef i zelenilo, primijenivši na njima vlastiti izbor srednjovjekovnih arhitektonskih motiva hrvatskoga priobalja. Komponirane dodavanjem volumena, vile imaju razvedena tlocrtna rješenja s obveznim rustikalnim podestom, verandom i lođama, prozore grupirane u bifore i trifore, bočno smještena otvorena vanjska stubišta te razigrane krovne kosine. Najranija je raskošna vila J. Jedlowskoga u Buntićevoj ul., kbr. 2 (1924). Uz vilu projektira i predvrt te potporno-ogradni zid s vratima, ovdje s pergolom i monumentalnim polukružnim otvorom, karakterističnim elementom Ohmannovih đaka. God. 1927. na Šalati podiže vilu Ratković u Grškovićevoj ul., kbr. 17, potom 1928. obiteljske kuće u Dvorničićevoj ul., kbr. 19 i kbr. 33, i vilu Tentor na kbr. 23 te u susjednoj Vramčevoj ul. kuće na kbr. 19 i kbr. 23 i vilu Tausani na kbr. 3, atraktivne jednokatnice okružene vrtovima. Na Medveščaku je 1928. realizirao višestambenu kuću (Svibovac, kbr. 7) te interpoliranu obiteljsku kuću Žganjer u Sinkovićevoj ul., kbr. 4, naglašena ulaza s jakim lukom i bočno smještenim trojnim prozorima glavnoga pročelja, okrenuta prema crkvi sv. Ivana u Novoj Vesi. Nadomak bolnice gradi četvrtastu vilu Sertić i ugrađenu stambenu zgradu Kuhar u Vinogradskoj ul., kbr. 30 (1928). U Petrovoj ul., kbr. 8 (1927) i kbr. 32 (1929), realizirao je građanske uglovnice s kupolama poput mauzoleja, predvrtovima i elegantnim stanovima (piano nobile) u zoni prvoga kata, te na kbr. 39 (1927–28) jednu od najpoznatijih zagrebačkih vila, Schnittlinger, koja sumira sve karakteristike njegova stila 1920-ih (predstavljeno u Zagrebu 2006. na izložbi Mladost i starost zagrebačkih vila). Kao prvi moderni hrvatski arhitekt iz Istre, unio je primorske arhitektonske elemente u zagrebačke gradske vizure. Pod pritiskom ekonomske isplativosti kasnije su kuće – uglovnice u Bauerovoj ul., kbr. 11 (1930), i Zvonimirovoj ul., kbr. 31 (1931), vile u Grškovićevoj ul., kbr. 28 (1931), i Vramčevoj ul., kbr. 15 (1932), stambena zgrada u Šrapčevoj ul., kbr. 2 (1932), te trgovačko-stambena zgrada u Ilici, kbr. 142 (1939) – građene kao višestambene, njihove su kompozicija i obrisne linije strože, a dekor reduciran. U obnovi Srednje tehničke škole nakon II. svjetskoga rata istaknuo se organizacijski. Zbog potreba za kvalificiranim radnicima organizirao je tečajeve za građevinske radnike, upravljao Majstorskom školom za građevne poslovođe te održavao seminare i predavanja za osposobljivanje nastavnika.