MARETIĆ, Mirko

MARETIĆ, Mirko, urbanist (Sušci kraj Sinja, 7. X. 1926 — Zagreb, 26. X. 2008). U Splitu završio gimnaziju 1946, u Zagrebu 1953. diplomirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu i 1985. doktorirao na Arhitektonskome tezom Prilog istraživanju modela centra novog gradskog naselja. Polazio urbanističke seminare u Švedskoj (1958) i Francuskoj (1965, 1971). Od 1954. planer i projektant u Urbanističkom institutu Hrvatske, 1957–72. planer, projektant i voditelj Odjela za urbanističko projektiranje u Urbanističkom zavodu grada Zagreba (UZGZ). Istodobno 1958–68. honorarni asistent na katedri za urbanizam Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga odn. od 1962. Arhitektonskoga fakulteta, na kojem je zaposlen od 1972; umirovljen u zvanju redovitoga profesora 1996 (predstojnik Zavoda za urbanizam 1986–93). Posvetivši se urbanizmu i prostornomu planiranju, izradio je, dijelom i realizirao, šezdesetak projekata, među kojima idejne studije urbanističkih planova za Ozalj (1954), Kutinu (1956), Novsku (1959) i Zagreb (1971, s timom UZGZ), urbanistički plan Sesveta (1975), detaljne urbanističke planove za središte (1955) i športski park u Kutini (1955, s F. Wenzlerom), središte Vukovara (1956, s R. Miščevićem) i zagrebačka naselja Sopot–Gajnice (1958, s V. Ivanovićem, G. Kneževićem i J. Uhlikom), idejna urbanistička rješenja Trnja (1965, s timom UZGZ), stambenoga područja Bukovac–Remete (1967, s Mirjanom Ivanović-Kunc i Zdenkom Smolej), za športski centar Remetinec (1971), centar Zagreba (1973, u suradnji), područja znanstveno-nastavnih institucija na Šalati (1975, s B. Milićem, idejno rješenje zgrada N. Šegvić) i u Bijeničkoj cesti (1986, s Milićem). Istaknuo se urbanističkim planom Trnskoga (1960, sa Z. Kolacijem i Uhlikom), prvoga cjelovito izvedenoga novozagrebačkoga naselja, na sjeveroistočnom uglu kojega je 1962. podignuo prizemni trgovačko-ugostiteljski paviljon. Naselje obilježavaju uzdužne četverokatne, ekonomične tipske stambene zgrade, koje se ritmično izmjenjuju s parkovnim prostorima, a njime dominira šest nebodera, naglašujući središte sa zgradama zajedničkih sadržaja, od kojih su neke antologijska arhitektonska ostvarenja 1960-ih. S timom UZGZ izradio i idejno urbanističko rješenje južnoga Zagreba (1962) na načelima Le Corbusierova razmještaja soliternih građevina u prostoru, kako bi se osiguralo što više zraka i zelenila, te kasetne raščlambe prostora, koja je omogućila etapnu izvedbu različitih stambenih naselja (inicijalne 24 stambene zajednice i 76 stambenih susjedstava). Posebno se zanimao za izgradnju manjih stambenih naselja, od kojih se ističe Voćarsko naselje u Zagrebu (1961–63, 1970), oblikovano ritmično izmaknutim stambenim nizovima s vrtovima. Sudjelovao je u natječajima za hotel u Ogulinu (1956, s Miščevićem, I. nagrada), u Zagrebu za TV toranj na Sljemenu (1957, s Miščevićem), robnu kuću i kino (1960, s M. Begovićem, Ivanovićem i Kneževićem, II. nagrada), Zgradu pravosuđa (1961, s Ivanovićem, II. nagrada) i Dom RTV Zagreb (1962–63, s V. Delfinom, Ivanovićem i Kneževićem, jedan od dvaju prvoplasiranih radova), za idejna urbanistička rješenja spomen-parka Jajinci u Beogradu (1958, s I. Kožarićem i Miščevićem, otkup), područja Espoo kraj Helsinkija (1967, s Miščevićem) i središta Kutine (1968), idejna urbanističko-arhitektonska rješenja središta Zadra (1966, s Ivanovićem, Kneževićem, Kolacijem i Uhlikom, I. nagrada) i Bjelovara (1967, s A. Popovićem i Dessom Vrcan, I. nagrada), rekreacijskoga centra Šmidhen u Samoboru (1969, s M. Ivanović-Kunc i Spomenkom Maretić, otkup) i Središnjega prostora grada Zagreba (1970, s Dragom i Duškom Bradić, I. Jurasom i Miščevićem, otkup). Zapažen mu je natječajni projekt za Spomen-dom u Splitu (1973, sa S. Delfinom, Šegvićem i Ž. Vincekom, I. nagrada). Podignuo je zgradu Zavoda za socijalno osiguranje u Sisku (1956, s Ivanovićem) te obiteljsku stambenu zgradu na Horvatovcu u Zagrebu (1961). Pisao o domovima kulture i njihovoj funkciji gradskih središta, stambenim naseljima i urbanističkim planovima, posebno o rješenjima Trnja i Novoga Zagreba (Čovjek i prostor, 1959; Arhitektura, 1960, 1970, 1976, 1978; Arhitektura, urbanizam, Beograd 1965–66, 1969–70; Prostor, 1993, 1996), surađivao u Enciklopediji fizičke kulture (1977, članak Urbanizam) i Sportskom leksikonu (1984) LZ te objavio kapitalni sveučilišni udžbenik Gradski centri (Zagreb 1996). Izlagao na Zagrebačkom salonu (1965, 1968–69, 1973). Njegovo pedagoško, teorijsko i praktično djelovanje uvelike je pridonijelo razvoju urbanizma u Hrvatskoj. Dobio Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 2005.