MARJANOVIĆ, Branko

MARJANOVIĆ, Branko, filmski redatelj, montažer i scenarist (Zagreb, 12. V. 1909 — Zagreb, 13. II. 1996). Sin književnoga kritičara i publicista Milana. U Zagrebu završio Trgovačku akademiju 1927. te polazio Državnu glumačku školu 1926–28. Stekavši glumačka iskustva u školskim produkcijama u režiji B. Tepavca (J. Polić Kamov, Na rođenoj grudi, 1927, i Tragedija mozgova, 1928) i J. Ivakića (Inoče, 1928; Majstorica Ruža, 1929), odigrao glavnu ulogu u Ivakićevu nijemom igranom filmu Birtija (1929). S ocem živio u Pragu 1929–31, potom u Beogradu 1932–39. radio u Jugoslavenskom prosvjetnom filmu, surađujući u realizaciji približno 50 kratkih filmova kao treći asistent režije te 1933–35. u čehoslovačko-jugoslavenskoj igranoj koprodukciji A život jde dál… (C. Junghans, F. W. Kraemer i V. Kubásek, 1935). U Zagrebu od 1939. bio voditelj promidžbe i 1940–41. direktor u predstavništvu tvrtke 20^th Century Fox, od 1941. u Ravnateljstvu za film NDH, 1942–45. voditelj proizvodnje Državnoga slikopisnoga zavoda »Hrvatski slikopis« (Croatia-film); u objema institucijama bio glavni redaktor i montažer filmskoga žurnala Hrvatska u rieči i slici odn. Hrvatski slikopisni tjednik s ukupno 175 izdanja. Od materijala za žurnal montirao i režirao srednjometražni dokumentarni film Straža na Drini (1942, brončana diploma za sudjelovanje na festivalu u Veneciji), kojega su klasična dokumentaristička struktura i preglednost narušene režimskom ideološko-propagandnom sastavnicom. Bio i glavni montažer te direktor produkcije prvoga hrvatskoga dugometražnoga igranoga zvučnoga filma Lisinski O. Miletića (1944). Na poč. svibnja 1945. sudjelovao u spašavanju opreme Slikopisnoga zavoda, koja je poslužila za filmsku proizvodnju Direkcije za Hrvatsku Filmskoga poduzeća DFJ (FNRJ), gdje je nastavio raditi kao redaktor filmskoga žurnala Filmske novosti (br. 1–4, 7, 9, 11); osobito povijesno značenje ima prvi Oslobođenje Zagreba (prikazivano i kao Filmske novosti br. 1 od 21. V. 1945). U Jadran-filmu 1946–52. redatelj, montažer i scenarist dokumentarnih propagandno-ideoloških filmova (Istra, 1945; Rijeka u obnovi, 1946; Prvi kongres USAOH-a, 1946; Ne priznajemo sramotnu odluku, 1953). U to doba na filmu surađivao i kao montažer (M. Katić, Snaga i mladost. Zren, 1946) i koscenarist (B. Belan, Elektrifikacija, i Melita Filipović, Jadran kroz vjekove, 1948) te s Miletićem 1950. režirao neprikazani kratki igrani film Profesor Budalastov, protustaljinističku satiru prema skeču iz Kerempuhova vedroga kazališta. Režirao je dugometražne igrane filmove Zastava (1948, scenarij J. Horvat, nagrada Predsjedništva Vlade NRH), s uokvirenom pričom o prisjećanju na partizansku borbu, za tadašnje prilike iznimno dobro raskadrirano, režirano i montirano djelo, sa stilskim utjecajima film noira, protubirokratsku satiru Ciguli Miguli (1952, scenarij Horvat, javno prikazivanje dopušteno 1977, prikazano 1989) i omnibus Opsada (1956, scenarij Z. Berković, S. Kolar i N. Tanhofer), u kojem je pokušao inovirati ratnu tematiku; taj prvi ratni film proizveden u Hrvatskoj nakon Zastave u uokvirenoj priči donosi tri prisjećanja na rat, od kojih je središnja epizoda prvi pokušaj komičnoga prikaza partizanskih doživljaja, a najuspjelija prva u stilu je komornoga ratnoga filma. Slobodni filmski radnik od 1952, režirao namjenske reklamne filmove (Slavonija; Segestica; Domaća tvornica rublja (DTR), Zagreb; Rafinerija nafte »Boris Kidrič«, Rijeka; Tvornica duhana, Zadar; svi 1953; Međimurska trikotaža Čakovec, 1954), industrijski film Naša brodogradnja i brodograđevna industrija (1955) i znanstveno-popularni crtani Put u svemir (1958, s D. Gospodnetićem) te montirao dokumentarne nastavne filmove Ribolov na planinskim vodama V. Klašterke (1955) i Dolinom Neretve Z. Sabljića (1958). Dokumentarnim znanstveno-popularnim i etnografskim filmovima O našem kršu (1957), Svetkovina kamena (1957), Ljudi na obali (1958) i Kakva je naša obala (1958), o jadranskoj obali i zaleđu te životu tamošnjih ljudi, započeo je najdugotrajnije razdoblje stvaralaštva. Napustivši igranofilmsku produkciju, 1959–86 (do 1964. za Zora-film, potom u Studiju za dokumentarni film Zagreb-filma) redatelj je, scenarist i montažer 49 kratkih, popularno-znanstvenih dokumentarnih filmova o prirodi: 1959. Posljednji zavičaj (biljni i ptičji svijet močvare), Bjeloglavi sup i Briga za potomstvo (skrb životinja za mladunčad), 1960. Zmije otrovnice, Putovanje u nevidljivi svijet (plankton Jadranskoga mora) i Priča o glavatici (poribljivanje Kupe tom vrstom; II. nagrada na Festivalu jugoslavenskoga dokumentarnoga i kratkometražnoga filma u Beogradu), 1962. Između dviju modrina (galebovi na Jadranu), Izgubljeni svjetovi (endemske crne gušterice na Jabuci, Svetom Andriji, Brusniku i Kamiku), Bios (podmorska istraživanja), Tragom medvjeda i Lasica, 1963. Hobotnica i Ljeto medvjedića, 1964. Buđenje (medvjeđa mladunčad) i Lisica, 1965. Submarina (podmorski život, dijelom snimljeno u Modroj špilji na Biševu), 1966. Svijet planina i Svizac, 1971. Vrijedi vidjeti (podmorje), 1975. Lepeza svetog Jakova (školjkaš jakobova kapica), 1976. Poseidonia (morska trava u kojoj u simbiozi žive periska i račić), 1977. Puh (srebrna medalja na Festivalu jugoslavenskoga dokumentarnoga i kratkometražnoga filma u Beogradu), 1978. O ljudima i magarcima, 1980. Priča o gatalinki, 1981. Blago mora (spužvari s Krapnja), 1982. Otok, čovjek, krš (snimljeno na Prviću u Velebitskom kanalu), 1984. Polje (Lonjsko polje) i 1986. Nema milosti (nemilosrdnost prirode i borba za opstanak). Svi su snimljeni u boji, višemjesečnim radom na terenu. U prvoj pol. 1970-ih radi niz takvih filmova prilagođenih TV programu (5–7 minuta), uklopljenih u trinaestodijelnu seriju Mala čuda velike prirode (Zagreb-film i moskovski Centrnaučfiljm); sastavljene od po nekoliko filmova, njegove su epizode bile: prva iz 1971 (Leteći ronilac, Ljepota i bijes, Čudan susret), druga (Otrovna tarantula, Međuigra, Intima rakovice) i treća (Svadljivi hrčak, Majmunska posla, Ukopano blago) iz 1972, šesta iz 1973 (Neobičan mungos, U starom selu, distribuirano i kao Svijet prirode) te deveta (Majstori kamuflaže, Kristali pod mikroskopom, Ljubavna priča) i deseta (O morskom ježincu, Rađanje jednog šišmiša, Točno u podne) iz 1974. God. 1968. režirao je zapažen ciklus putopisnih filmova o životu ribara u Obali Bjelokosti (Ajuka Tiagba, Kao svi ribari svijeta, Ribari se susreću u Abidžanu) te film o hrvatskim tunolovcima uz afričku obalu Jugoatlantik. Opusom prirodoslovnih filmova potvrdio je filmsku praksu ponajprije montažne naravi – filmovi su nastali fikcionaliziranjem fabule, s pomoću popratne naracije, i montažnom konstrukcijom priče (često alegorijske, uz naglašene ekološke i darvinističke poruke, pa se moralne pouke nekih mogu tumačiti i kao političke) – priskrbivši si status jednoga od glavnih dokumentarista u hrvatskoj kinematografiji, ali i u svjetskom prirodoslovnom snimateljstvu. Surađivao je u Hrvatskom krugovalu (1943) i Filmskoj reviji (1950–51), a objavljeni su mu i Zapisi i sjećanja na moj život s filmom (Hrvatski filmski ljetopis, 1996, 5). Dobio Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1970.