MARKOVIĆ, Ante

MARKOVIĆ, Ante, političar i gospodarstvenik (Konjic, 25. XI. 1924 — Zagreb, 28. XI. 2011). Gimnaziju završio u Dubrovniku 1944, studij na Tehničkom fakultetu (Elektrotehnički odsjek) u Zagrebu 1954. U SKOJ-u od 1940, u Dubrovniku neko vrijeme bio njegov gimnazijski i mjesni sekretar, u KP od 1943, član tamošnjega Mjesnoga komiteta. Od 1953. radio u tvornici »Rade Končar« u Zagrebu (generalni direktor 1961–86). Među ostalim bio član Privrednoga vijeća Sabora SRH 1963–67, potpredsjednik Privrednoga vijeća Savezne skupštine SFRJ 1965–69. i član CK CKH 1978–86. Potaknuo 1979. osnivanje Jugoslavenske banke za međunarodnu suradnju (Jubmes) te bio u njezinoj upravi u 1980-ima. Predsjednik IV Sabora SRH 1982–86. Na čelu Predsjedništva SRH 1986–88. poticao naftnu industriju, turizam i pojedine poljogospodarske grane te pridonio stanovitu oporavku SRH, tada najzaduženije republike, s čim je u svezi, nasuprot S. Šuvaru i dogovornoj ekonomiji, promicao tržišno gospodarstvo. Član CK SKJ 1986–90. U ožujku 1989. izabran za predsjednika SIV, najavio je izgradnju integralnoga tržišta, otvaranje svijetu (napose uključivanje u europske integracije) i jačanje pravne države te u prosincu pokrenuo gospodarske reforme (uključujući denominaciju dinara i njegovo vezivanje uz njemačku marku, konvertibilnost te zamrzavanje plaća), kojima je – premda su im pobijane opća učinkovitost, a i posljedice za Hrvatsku – na neko vrijeme suzbijena inflacija, konsolidirano gospodarstvo i poboljšan životni standard. Držeći da je moguća reformska demokratizacija, u sve zaoštrenijim okolnostima 1990–91. zauzimao se za održanje cjelovitosti SFRJ, umnogome uz potporu Europske zajednice i SAD. U lipnju 1990. čestitao F. Tuđmanu na izbornoj pobjedi HDZ. U Srbiji je kao tzv. hrvatski kadar ocrnjivan, osobito nakon što je u srpnju 1990. osnovao Savez reformskih snaga Jugoslavije, stranku koja, unatoč donedavnoj mu razmjernoj osobnoj popularnosti te isticanju nastavka gospodarskih reforma kao ključna uvjeta za miran rasplet krize, na prvim višestranačkim izborima u BiH (studeni) i Srbiji (prosinac) nije imala znatnijega uspjeha. Otpor Srbije reformama, napose protuinflacijskima, očitovao se u prosincu 1990. i njezinim upadom u monetarni sustav SFRJ, nakon čega je omjer dinara i njemačke marke postajao sve nepovoljnijim, a pokazatelj neuspjeha Markovićeve politike bio je i bojkot slovenskih odn. hrvatskih tvrtka, na koji su različiti srpski čimbenici pozivali od studenoga 1989, uključujući s vremenom i međurepubličke carine, neplaćanje dugova te, na poč. 1991, osamostaljenje njihovih podružnica, odn. zapljenu imovine. Unatoč takvu razvoju događaja te drugim nesankcioniranim postupcima srpskih vlasti, od kojih se nekima zadrlo i u savezni djelokrug, i za onemogućenosti Predsjedništva SFRJ izlagao je 24. VI. 1991. u Saboru RH o potrebi održanja Jugoslavije (povezujući s tim i inozemnu financijsku pomoć) te 25. lipnja u povodu proglašenja neovisnosti Slovenije potpisao odluku SIV s nalogom saveznoj policiji i »graničnim jedinicama« JNA da preuzmu nadzor nad tamošnjim prijelazima i pograničnim pojasom, što je iskorišteno za opsežniju intervenciju, a tromjesečna odgoda učinaka odluka o hrvatskoj i slovenskoj neovisnosti na njegov je prijedlog uvrštena u Brijunsku deklaraciju 7. srpnja (supotpisnik). Kritizirao je neke postupke Hrvatske, Srbije i vrha JNA, no, premda su borbe u Hrvatskoj bivale sve snažnije, nije javno prozvao JNA zbog svrstavanja na srpsku stranu, niti se odazvao pozivu hrvatskoga vodstva (27. rujna) da imenuje agresora i prizna raspad Jugoslavije, a ni njegovi zahtjevi za ostavku odn. razrješenje V. Kadijevića 18. rujna i 7. listopada (za tadanjega bombardiranja Banskih dvora bio ondje na sastanku s Tuđmanom i S. Mesićem) nisu imali učinka. S druge strane, iako je Narodna skupština Srbije 8. srpnja zatražila utvrđivanje njegove odgovornosti za izazivanje sukoba u Sloveniji, srpsko-crnogorski dio Vijeća republika i pokrajina Savezne skupštine povjerenje mu je uskratio tek 15. studenoga, a namjeravanoj smjeni i u njezinu Saveznom vijeću naposljetku se nije pristupilo, po svem sudeći zbog ocjene o nepovoljnu utjecaju na očekivano raspoređivanje mirovnih snaga UN. Bez stvarne političke moći, predsjedao je i sjednicom SIV 18. prosinca na kojoj je osuđen zaključak članica Europske zajednice o skorašnjem priznanju Hrvatske i Slovenije, a otklonivši zbog golemih vojnih izdataka predloženi mu savezni proračun za 1992, ostavku je najposlije dao 20. XII. 1991. Baveći se poduzetništvom, živio potom u Austriji, Zagrebu i Sarajevu te bio savjetnik makedonske vlade 1999–2000. Kao svjedok tužiteljstva na suđenju S. Miloševiću u Hagu 2003, ocijenio ga je najodgovornijim za rat, ali i pristao uza spekulacije oko sporazuma s Tuđmanom o podjeli BiH te, među ostalim, odbacio odgovornost za borbe u Sloveniji (stenogram u Vjesniku, 2003, 20 086–20 101). — O poticanju gospodarstva pisao u Našim temama (1960, 1962). Izlaganja, izjave, razgovori i dr. 1982–91. objavljeni su mu u mnogobrojnim periodicima. Dobio Nagradu AVNOJ-a 1979.