NAZOR, Vladimir

NAZOR, Vladimir, književnik (Postira, 30. V. 1876 — Zagreb, 19. VI. 1949). Gimnaziju završio u Splitu 1894, studij prirodnih znanosti u Grazu 1902. Bio je suplent u splitskoj klasičnoj gimnaziji 1898–1900, u Zadru u talijanskoj gimnaziji 1900–01. i hrvatskoj 1901–03, profesor u gimnaziji u Pazinu 1903–06. te u učiteljskim školama u Kopru 1906–08, Kastvu 1908–18 (ravnatelj od 1910) i Zagrebu 1918–20, upravitelj dječjega doma u Crikvenici 1920–26. i 1928–31 (nakratko prijevremeno umirovljen 1926), ravnatelj ženske gimnazije u Sušaku 1926–28. i muške u Zagrebu od 1932. do umirovljenja 1933 (upravljao i sirotištem na Josipovcu 1931–36). Od 1936. boravio u Bobovišćima i u Zagrebu, odakle je u prosincu 1942. s I. G. Kovačićem prešao partizanima. Za predsjednika IO ZAVNOH-a biran 1943. na I. zasjedanju u lipnju (u odsutnosti jer je do kolovoza bio uz Vrhovni štab NOVJ i u njegovoj Operativnoj grupi) i na II. zasjedanju u listopadu. Temeljem preustroja na III. zasjedanju u svibnju 1944. izabran za predsjednika Predsjedništva ZAVNOH-a (od srpnja do rujna na liječenju u južnoj Italiji), na kojoj je dužnosti u travnju 1945. mandat za sastav Narodne vlade Hrvatske povjerio predstavniku KPH V. Bakariću. U studenom 1943. izabran i u Predsjedništvo AVNOJ-a (također u odsutnosti), a od svibnja 1944. bio i predsjednik IO Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske (Narodna fronta Hrvatske od 1945), za što je biran i 1946. te 1949. Od preustroja ZAVNOH-a u srpnju 1945. predsjednik Predsjedništva Narodnoga sabora Hrvatske odn. od veljače 1946. Prezidija Sabora NRH, u studenom 1946. u zagrebačkom kotaru izabran u Ustavotvorni sabor NRH, u kojem je potom biran za predsjednika Prezidija, a od siječnja 1947. do kraja života na toj je dužnosti bio i u Saboru NRH. Kao nositelj zemaljske liste Narodne fronte Hrvatske 1945. biran u Skupštinu naroda Ustavotvorne skupštine DFJ (Vijeće naroda Narodne skupštine FNRJ od siječnja 1946). — Iako je poeziju počeo pisati na talijanskom jeziku, od poč. 1890-ih javljao se hrvatskim pjesmama, prikupljajući ih postupno u cikluse i zbirke kojih je opseg, kao i pjesme, naknadno podvrgavao različitim zahvatima. Iznoseći romantičarskim himničkim zanosom i epskom intonacijom poetsku viziju slobode i životvorne snage prirode, motivsko-tematski svijet prve zbirke Slavenske legende (1900) i epa Živana (1902) utemeljio je na mitsko-legendarnoj, folklornoj i povijesnoj građi. Razvojem sinteze povijesnoga, mitskoga i fikcijskoga s rodoljubnim nadahnućem i epskom širinom u prikazu događaja i likova hrvatske povijesti, pjesme mu prerastaju u svojevrstan nacionalni mit, katkad s izravnom programskom sastavnicom (Pjesma naroda hrvatskoga. Zadar 1902, poema uz proslavu obljetnice Judite M. Marulića), a češće s neizravnom poukom u duhu angažiranoga historicizma, kao u Knjizi o kraljevima hrvatskijem (1904) te umnogome izmijenjenoj, simboličkim značenjima ali i socijalnom osjetljivošću protkanoj zbirci Hrvatski kraljevi (1912) – osobit odjek imali su proslov (»Slaga, tko reče, da smo lovor-grana (…) Mi porod jesmo vuka i arslana!«), štokavske pjesme Prvi sukob i Zvonimirova lađa te čakavska Galijotova pesan, s motivima otpora tuđinu. Nastojeći oko buđenja nacionalnoga ponosa i sloge, protiv talijanske prevlasti u Istri te autonomaško-iredentističkih težnja u Hrvatskom primorju i Dalmaciji, objavio je baladni ciklus Krvava košulja (1905), alegorijski ep Medvjed Brundo (1915; prva inačica Brundijada. Glasnik Matice dalmatinske, 1902–03, 1–4; autorski prijevod na talijanski Zagreb 1942) i pretežno do 1910. nastao sonetni ciklus Istarski gradovi (1931), dijelom podudaran s ciklusom Hrvatski gradovi (Pabirci, 1917), s mjestima od Poreča i Omišlja do Čakovca, Sarajeva i Foče. Pripovjednomu mu dijelu pjesništva pripadaju i Utva Zlatokrila (1916), »romantički ep« slavenskoga mitskoga nadahnuća o borbi Dobra i Zla s dijaloškim dionicama, te dramski strukturirana stihovana »zimna priča« Gospa od Snijega (Djela, 1. 1918), spoj socijalne, ljubavne i kršćanski konotirane fantastične tematike, hibridnost koje se očituje i prerastanjem didaskalija u prozne opise. Prvi izbor lirskih pjesama nastalih nakon 1892. objavio je u zbirci Lirika (1910), razdijeljenoj na cikluse pretežno bliske klasicističkoj tradiciji, dinamičnih, teatralnih stihova bujnih slikovnih predodžba pa i istinskih doživljaja, u kojima antičkim, biblijskim, nerijetko i erotskim motivima izražava opijenost ljepotom arkadijskoga mediteranskoga krajolika, anakreontska raspoloženja i ekstatična stanja (Loza, Io Pean, Cvrčak, U kovačnici, ciklus Dionizijske pjesme) te optimističnu ustrajnost (Čempres), ali tematizira i usamljenost (Ahasver), prolaznost (Ruža), dekadenciju (Kentaur, Sarkofag), društveno (U kavezu) i seksualno nasilje (Kentaurkinja, Psoglavac). Raznorodni ciklusi značajka su i zbirke Nove pjesme (1913), koja nijansiranošću tonova, skladnošću izraza, profinjenošću ritma, jednostavnošću fraze i svladavanjem metričke strukture s prethodnom zbirkom pripada umjetnički najzrelijemu njegovu pjesničkomu razdoblju (N. Mihanović, 1976). Premda se u njoj, uza stariju mitsko-folklornu sastavnicu (Faun, Bez povratka, Vila Ravijojla, Ivanje) i kršćanske motive, kao novost ističu kontemplativno smirenje (Bog u šumi, Notturno, Šuma spava, Krijes, Stablo) i povlačenje u vlastitu nutrinu (Turris eburnea), u ozračju balkanskih ratova znatniju su recepciju imale pobudbene pjesme (Hajka, Orač, Davori! Davori!, Borba, Krv, Naša pjesma), tumačene poglavito u jugoslavenskom ključu, čime je Nazor utvrdio status »nacionalističnoga pjesnika« (A. Barac, 1918), postavši uoči I. svjetskoga rata za dio radikalne mladeži »pjesnik nas sutrašnjih« (V. Čerina, Savremenik). Daljnji pomak u lirici unutarnjega monologa očitovao se u zbirci Intima (1915), a zbirka Pjesni ljuvene (1915) nastala je u kanconijerskoj maniri hrvatske renesansne poezije. U suvremenim mijenama, napose ratnim zbivanjima, zanosna raspoloženja prethodnih zbirka prometnuo je u ciklusu U šikari (s drugim pjesmama nastalima 1915–20. skupljeno u zbirci Pjesme u šikari, 1932) u empatične stihove klonuća i tragičnih vizija (Invalid, Majka Margarita), ali i – još prisutnom manirom svevremenske naturalne simbolike – u poruke borbe (MCMXV), nove nade i vjere u dobro (Šikara, Mi), potencirajući motive zavičaja čakavštinom (Seh-duš dan); starija inačica ciklusa, uvrštena s izborom stihova nastalih 1892–1916. u Pabirke, sadržavala je i izravniji prikaz zbivanja na talijanskom bojištu (Na Soči). U zbirci melankoličnih refleksija Niza od koralja (1922), uza sjećanje na mladost i propitivanje skrovitosti duše, iznio je elemente panteističkoga nazora (Pantha rhei). Pjesme o četiri arhanđela (1927), s priklonom kršćanskoj eshatologiji, ponovni su zaokret prema kontemplativnom, transcendentnom doživljaju zbiljnosti (križni put i uskrsnuće obradio u pjesmi Via crucis omnium peccatorum miserrimi. Hrvatska prosvjeta, 1928, 1). Spojem narodne metričke forme i neuobičajena joj sadržaja okušao se u 1923–25. nastaloj zbirci Deseterci (1940), socijalno konotirane Pjesme o bratu Gavanu i o seki Siromaštini (1931), bez unutarnje stvaralačke ekspresije, plod su realističnoga opažanja i angažiranoga okretanja stvarnosti, a Topuske elegije (1933) pokušaj osvježenja autoironičnim i humorističnim tonom. Povratak ditirampskoj obradbi mediteranskih motiva u pol. 1930-ih potkraj toga je desetljeća i na poč. 1940-ih u ciklusima Plime i oseke i Riječi u oluji (Knjiga pjesama, 1942; nagrada Državnoga zavoda za narodnu prosvjetu NDH) zamijenio raspoloženjima propale nade, nemoći, zle slutnje, straha, pa i suodgovornosti (Zli dani). Tih godina nastali su i ciklusi Zagrebački soneti te Posljednja žetva, uključujući sonete Hrvatski jezik, O jeziku i Hrvatska pjesma s naglaskom na prožetosti jezika i književnosti te individualnoga i nacionalnoga identiteta (Djela, 5. 1949). Uz povremeno prizivanje povijesnoga i mitskoga, društveni mu je angažman najizravniji u pjesmama nastalima nakon priključivanja partizanima (Čamac na Kupi, Majka pravoslavna, Pjesma o pesti, Titov »napried!«, koračnice Mitraljeza i Uz maršala Tita), većinom prikupljenima u zbirkama Pjesme partizanke (1944; dio s Kovačićevim pjesmama tiskan i u zajedničkoj zbirci Hrvatske pjesme partizanke. Šuma Javornica u Gorskom kotaru 1943) i Legende o drugu Titu (1946), koje su – katkad i unatoč ideološkoj retorici – artizmom nadrasle većinu tadanjega borbenoga stihotvorstva (Mihanović, 1976. i poslije); u to je doba i autor jednoga od predgovora Kovačićevoj Jami (1944). Vrativši se rabljenomu motivu, sad s razrješenjem u Božjem praštanju, nakon rata samostalno je objavio i poemu Ahasver (1945). — Višestruke redakcije tekstova i zbirka obilježje su i proznoga dijela opusa, jednako otvorena rodoljubnomu, folklornomu i socijalnomu nadahnuću, memorijalnomu iskustvu te subjektivno-intimističkim doživljajima. U istarskom tematskom krugu u romanu Krvavi dani (1908) obradio je na tragu šenoinske povijesne fikcije Pazinsku bunu (1598) i Uskočki rat (1615–17), a o tegobnu životu hrvatskoga puka alegorijski svjedočio i u ponajboljim prozama skupljenima u zbirci Istarske priče (1913), promičući ideju snage nacionalne zajednice napose likom legendarnoga kmeta diva (Veli Jože, 1908; prvi tisak u tršćanskom Balkanu, 1907, 1, 3–5, 7–29, u zbirci od 1917), dok se za secesijske sinteze realističnoga i fantastičnoga (Facól rakamáni/Halugica, Albus kralj) prosuđuje da s Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić »u hrvatskom kontekstu konstituiraju autorsku bajku« (M. Hameršak i D. Zima). »Priče« Veli Jože i Boškarina (Gorica 1928) poslije su s »legendom« Divičin grad i ciklusom Pjesme istarskog prognanika uključene u knjigu za mladež Istarski bolovi (1931). Slavenski kompleks, koji preteže i u žanrovski osebujnom, bajkovitom ciklusu secesijskih »priča« Stoimena (1916; Mrtvo ostrvo tiskano i samostalno u Zagrebu 1914, kao Gubavac od 1926), proširio je romanom Arkun (1920), o borbi poganskih Slavena s kršćanskim Germanima, a mitotvorna paradigma polazište je i djela hibridnih narativnih značajka Pastir Loda (1938–1939), romanesknoga pokušaja rekonstrukcije stoljetnoga tijeka hrvatske povijesti i kulture na Braču, s dodatkom smještenim u kontekst II. svjetskoga rata (Kurir Loda, 1946). Od novela koje je objavljivao u periodicima, samostalno, u zbirkama ili u knjižarskim nizovima (S. Kugli, 1922–26, te Z. i V. Vasić, 1929–33, dijelom uvezivano i u nedovršenu prvom izdanju sabranih djela) reprezentativne su i one s temama iz zavičaja. Jednostavnim jezikom oživio je sjećanja u Pričama iz djetinjstva (1924) i Pričama s ostrva, iz grada i sa planine (1927) te subjektivnim doživljajima i psihološki sugestivnim slikama višeslojnih značenja uglavnom realistički ocrtao društvenu okolinu i svijet djetinjstva (Voda, Prsten, Anđeo u zvoniku, U magarećoj klupi, Lov na konope, Zmija), katkad s elementima autocenzurirane ispovijesti (Paun) ili dekadentne fantazije (Gemma Camolli); na to se uspjelo vezuju novije novele (Zar ubistvo?, Franculi, Ćuk, zbirka U zavičaju, 1949), a kao protoznanstvenofantastični tekst blizak eskpresionističkomu valu izdvaja se novela Crveni tank (Jugoslavenska njiva, 1922, I/5; Fantazije i groteske, 1933). Prikaz suvremene društvene zbilje u tradiciji hrvatske realističke proze, na tragu novoga realizma, ali s izrazitom impresionističkom pozicijom, ostvario je i u novelističkom ciklusu Zagrebačke novele (1942). Tematizacijom rane dobi, životinjskim likovima, napetim fabulama te etičkim porukama velik dio njegova bajkovita, ali i realistična pripovjednoga svijeta blizak je dječjoj percepciji. Uz prerađenu inačicu Veloga Jože (Mladi Hrvat, 1912, 7–12), neka su djela djeci ili mladima izrijekom namijenjena te znatnim dijelom autorski prikupljena (Djela, 6. 1947). Izvorno označen »pričom«, Bijeli jelen (Mladi Hrvat, 1913, 8–12; s naturalistički preciznim Dupinom i socijalno angažiranim Minjijem u Trima pričama za djecu, 1920), koji se s Čudnovatim zgodama Šegrta Hlapića drži »vrhuncem hrvatskoga dječjega romana« (B. Majhut i S. Lovrić), prerađivan je za slikovnice te je doživio više desetaka izdanja. Izdvaja se i nekonvencionalno pripovjedno samopromatranje kroz vizuru psećega lika u animalističkom romanu Šarko (1929; prvotno u Jugoslavenskoj njivi, 1925, II/5–8), prvom takvom u hrvatskoj dječjoj književnosti, a težnja za promicanjem životinje iz motiva u junaka zamjetna je i u inovativnoj obradbi starije fabule – »priči« Genovefina košuta (Omladina, 1921, 6–10; Zagreb 1926). Tema povezanih s odrastanjem ima i u novelama Noćnica, Paun i Galebovi (Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma, 1929), a kraći roman za mlade o životu krapinskoga pračovjeka Dedek Kajbumščak (1938) zanimljiv je i zbog kajkavskih dijaloga. Nazor je autor više kraćih, zabavno-poučnih sastavaka za dječje ili omladinske časopise i čitanke, s vremenom svrstanih u cikluse Priče i legende iz hrvatske povijesti te Pričice i pouke, koje je također skupio u Djelima (6. 1947), gdje su i »pričanje o dječaku trogloditu« u stihu (Puškibuški) te igrokazi Crvenkapica (Zagreb 1925), Pepeljuga i Pionir Grujo, sve objavljeno i samostalno (Zagreb 1947). Posebnu sastavnicu Nazorova proznoga opusa čine byronovski intonirani Putopisi (1942), narativno-deskriptivna sinteza stvarnih doživljaja i lirskih impresija s putovanja u Grčku i Egipat, za boravka u očinskoj kući i Sloveniji te dnevnički zapisci, započeti 1932 (Večernje bilješke), s prekidima vođeni do 1948, dijelom objavljeni u periodicima, kao izbor (Na vrhu jezika i pera, 1942), s putopisima u Djelima (13. 1949) te potpunije u Sabranim djelima (19. 1977); uz razmjerno oskudne osvrte na suvremenike i zbivanja, koji pretežu u ratnom dijelu dnevnika, S partizanima 1943–1944 (1945; Nagrada Vlade FNRJ 1947), najvrjedniji su im dio autoreferencijalni zapisci i književnokritičke refleksije o vlastitim i tuđim djelima. Javljao se i prinosima o versifikaciji (O hrvatskom jedanaestercu. Rad JAZU, 1935, 252), jeziku i prevođenju, osvrtima na svoja i tuđa djela, biografskim crticama i polemikama, skupljenima u knjizi Eseji i članci (1942), a tiskana mu je i rasprava o anatomiji paprati (I. program C. k. velike državne gimnazije u Pazinu za šk. god. 1903–04). U Zagrebu je objavio prijevode s engleskoga (W. Shakespeare, Macbeth, 1917), njemačkoga (J. W. Goethe, Rimske elegije, 1932; H. Heine, Pjesme, 1933) i talijanskoga – izbor pjesama G. D’Annunzija, G. Carduccija, G. Pascolija (Posljednja trijada, 1942) i Danteov Pakao (1943) – a tekstove hrvatskih pjesnika XIX. i XX. st. odabrao je i preveo na talijanski u izdanju Lirici croati (1942); prijevodima pridonio i zbirkama Talijanska lirika (Zagreb 1939) i Francuska lirika (Zagreb 1941). U periodicima su mu ili posmrtno (Djela, 8. 1950; Sabrana djela, 9. 1977) tiskani hrvatski prijevodi dijela Danteova Čistilišta, talijanskih i francuskih pjesnika te talijanski prijevodi vlastitih i narodnih pjesama te hrvatskih i srpskih pjesnika. I dio drugih tekstova objavljen mu je posmrtno, u periodicima (Rad JAZU, 1950, 281, 1957, 310) te u Sabranim djelima (1977), gdje su (sv. 21) i pisma povezana s književnim stvaralaštvom; pisma bračkim srodnicima tiskana su u Školskom vjesniku (1969, 1–2), Lj. Marakoviću u Kolu (2013, 3–4), a epigrami iz lječilišne spomen-knjige u knjizi Đurđe Lipovšćak Nazor i Topusko (Karlovac 2004). Autor je Čitanke iz hrvatskoga ili srpskoga jezika za I. razred srednjih škola (Zagreb 1927) te suautor bečkih (1913, 1918) i zagrebačkih (1929, 1933, 1934, 1937, 1938, 1939, 1940) izdanja čitanka za pučke škole odn. za srednje (1928, 1929, 1930, 1931, 1934, 1935, 1937, 1940). — Premda se veći dio života držao izvan dnevne politike, kao nacionalnoga književnoga barda Nazora su nastojale pridobiti i prisvojiti različite političke opcije, posežući za dijelovima opusa ili u nj upisujući značenja slijedom predodžba o preklapanjima ili razilaženjima između hrvatstva, jugoslavenstva i slavenstva. Objavio je nekoliko tekstova o hrvatsko-talijanskim odnosima, napose u svezi s okupacijom i razgraničenjem 1918–20, te uredio Spomen-knjigu proslave 60-godišnjice zastupnika naroda prof. Vjekoslava Spinčića u Kastvu 22. i 23. oktobra 1908 (Kastav 1909; suurednik K. Jelušić) i Spomenicu istarskih Jugoslavena za mirovni kongres u Parizu (Zagreb 1919; po svem sudeći njegov autorski prinos tiskan je i kao Nedajmo Istre. Naša sloga, Beč 1920, 13–15, 17–19). Prosinačko ujedinjenje pozdravio je pjesmom SHS (Omladina, 1918, 4–5), a u literaturi se spominju i druge prigodnice, koje nisu uvrštavane u zbirke, osim pjesme o T. W. Wilsonu (Čovjek s onkraj vode. Savremenik, 1919, 2; Pjesme u šikari, 1932). Na anketu beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika (1922, VI/7) o srpsko-hrvatskim odnosima odgovorio je u stihovima, neodređeno, ističući vezu podrijetla, ali i zaprjeke poput različite prošlosti te srodne destruktivnosti, koje će možda nadvladati samo zajednička patnja, a u ključu stanovite razočaranosti novom državom može se tumačiti njegova pjesma Pro domo (Jugoslavenska njiva, 1923, I/11). U novinska je izvješća o njegovu govoru u prigodi dopreme urne F. Supila u Sušak 1927 – tvrdio je – umetnuta rečenica o zaslugama Karađorđevićâ za jugoslavensko ujedinjenje. Potpisao je izjave u povodu atentata na M. Budaka 1932. te poziva na bojkot M. Krleže 1933, tzv. Zagrebački memorandum 1934. nije podupro, a na skupštinskim izborima 1935. glasovao je za listu B. Jeftića, što ga je izložilo bojkotu dijela hrvatske javnosti do 1938, kad je glasovao za Udruženu opoziciju. Nakon uspostave NDH neki su mu tekstovi po svem sudeći objavljivani bez dopuštenja, no u izdanjima HIBZ-a (devet svezaka djela, od kojih je dio prvotisak; zbornik Znanje i radost, 1–2. Zagreb 1942–1943) i MH (programski kontekstualizirana nacionalno-pobudbena pjesma Poruka pjesnicima. Hrvatska revija, 1942, 1) sporazumno je surađivao, pa uopćivanja o tom u literaturi nisu osnovana. O Nazorovoj navodnoj pohvalnici A. Paveliću dugo se raspravlja, od atribucije nepotpisane pjesme Poglavnik (Hrvatski narod, 1944, 1083) do potpuna otklanjanja te mogućnosti, a u novije doba ponovo se propituju i okolnosti njegova odlaska u partizane te smrti. Unatoč izostanku na nj usredotočenih istraživanja, gotovo je općeprihvaćeno da 1943–49. nije imao bitna udjela u odlučivanju, što proizlazi i iz nepotpuno objavljivanih dnevničkih zapisaka. Odričući NDH državnost, neovisnost a i hrvatski značaj, uz osudu terora nad pukom, poiman kao jedan od ključnih predstavnika nacionalno-hrvatske i građansko-demokratske sastavnice partizanskoga pokreta, na simboličko-motivacijskoj je razini pridonio njegovoj legitimaciji, ali i sve otvorenijoj diktaturi KP, koja je u pobudbenim tekstovima (Govori i članci, 1945) prikazivana kao ostvariteljica nauka braće Radić, uz uzdizanje J. Broza i Staljina te izravno opravdavanje poratnoga ukidanja višestranačja, pa i revolucionarne brutalnosti. Promičući slogu Hrvata i Srba te kritizirajući maticu HSS, izbjegličku vladu i njezinu vezu s četnicima, na čelu ZAVNOH-a, kojega je konstitutivne odluke potpisao u svibnju 1944, višeput se općenito izražavao o »državi Hrvatskoj«, uvijek spominjući i federalni okvir. Među ostalim, nakon kapitulacije Italije potpisao je u rujnu 1943. odluku IO ZAVNOH-a »o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj«, na koju je Broz reagirao upozorenjem kako ju je morao supotpisati AVNOJ, a u travnju 1945. i odluku Predsjedništva ZAVNOH-a »o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj«, koja je pružila široku osnovu za represiju temeljem »suradnje s okupatorom«. U ožujku 1944. oglasio je poziv na I. kongres kulturnih i javnih radnika Hrvatske, održan u lipnju u Topuskom, no odbio ga je otvoriti, navodno zbog sukoba s M. Pijadom koji je u ime dijela središnjice KPJ promicao istarsku autonomiju (Š. Šimatović), obrativši se sudionicima porukom o nastojanju oko »naše buduće preporođene nove kulture«, pri čem bi »etička čistoća« bila preduvjet prave umjetnosti. Njegova skrb za hrvatski jezik kao sredstvo nacionalnoga subjektiviteta i umjetničkoga izražavanja, drži se, došla je do izražaja i u rujnu 1944, kad je prosvjedujući zbog objavljivanja vijesti službenoga Presbiroa na »teritoriju hrvatske države« na »jeziku beogradske čaršije« prijavljen M. Đilasu (V. Dedijer, Novi prilozi), koji ga je vjerojatno i s tim u svezi upozorio na stvarne granice ovlasti, pa je najposlije, u prilikama izmijenjenima i centralističkim ustavnim razvojem, u siječnju 1946. u Beogradu – prema tisku – govorio o »istoj krvi i istom jeziku« Hrvata i Srba te o potrebi razvoja »zajedničke nacionalne svijesti«. — U periodicima do 1949. evidentirano je više od 1000 Nazorovih bibliografskih jedinica, među ostalim u izdanjima Narodni list (1892–93, 1906, 1912), Iskra (1893–94), Prosvjeta (1893, 1913), Il Pensiero slavo (Trst 1894), Il Rinnovamento (Gorica 1895), Nada (1896–1903), Vienac (1896–98, 1901–03), Lovor (1897), Hrvatski salon (1898), Novi viek (1899), Život (1900–01), Domaće ognjište (1901–03), Glasnik Matice dalmatinske (1901, 1903–04), Jadran (Trst 1904), Narodni list (1904), Sijelo (Prag 1904–05), Svačić (kalendar, 1904–05, 1907–08), Lovor (1905), Narodna obrana (1905), Narodna prosvjeta (1906), Savremenik (1906–17, 1919–21, 1923, 1926, 1929, 1940–41), Nezavisnost (1907–08), Strossmayer (kalendar, 1907, 1912), Veliki ćiril-metodski koledar (1907–08), Srđ (1908), Bosanska vila (1909–12), Mladi Istranin (1909; Mladi Hrvat 1910–13), Almanah hrvatskih i srpskih pesnika i pripovedača (1910; Srpskohrvatski almanah, 1911), Zora (Beč—Prag 1910), Jug (1911), Slovenski jug (Beograd 1911), Hrvatska pozornica (1912), Hrvatski pokret (1912), Hrvatsko kolo (1912, 1935, 1939–41), Obzor (1912–13, 1917, 1937), Srpski književni glasnik (1912–14, 1920–28, 1930, 1932, 1934–35, 1938–40), Slovan (Ljubljana 1913), Agramer Tagblatt (1914; Zagreber Tagblatt 1923–25; Morgenblatt 1931, 1936, 1939–40), Književne novosti (1914), Mlada Dalmacija (1914), Novi Srbin (Pančevo 1914), Hrvatski list (1915), Smilje (1915–16, 1918–22, 1941–42), Hrvatska prosvjeta (1917–18, 1920, 1927–30, 1939–40), Narodna zaštita (1917, 1920, 1926, 1929), Književni jug (1918–19), Omladina (1918–19; suurednik), Juriš (1919), Revue yougoslave (Pariz 1919–20), Kritika (1921–22), Mladost (1921, 1923, 1925–30), Jugoslavenska njiva (1922–26), Istra (Trst 1923–24), Jurina i Franina (kalendar, Trst 1923; Franina i Jurina, 1925, 1927–28), Nova Evropa (1923, 1929, 1933), Slobodna tribuna (1923), Le Opere e i giorni (Genova 1924), Pučki prijatelj (1924, 1927), Fantastica (Verona 1925), Giornale di poesia (Carrara 1925–26), Hrvatski radiša (1925, 1931, 1934), I Nostri quaderni (Lanciano 1925), Rassegna siciliana (Vittoria 1925), La Vita dello spirito (Macerata 1925), Rivista di letterature slave (Rim 1926), Vijenac (1926–28), Naša sloga (1928–30), Novo doba (1928, 1934, 1937–38, 1940), Hrvatska revija (1929–35, 1939–40, 1942), Istra (1930–32, 1938–39), Novosti (1930, 1932, 1940–41), Spomen-knjiga Jugoslavenske matice u Splitu (Split 1930), Mali Istranin (1931–39), Hrvatska straža (1932, 1936), Narodne novine (1932, 1934), Lumi (Palermo 1933), Ljetopis JAZU (1933–34, 1939–40), Književni horizonti (1935–36), La Suda stelo (1940–41), Croatia (1941), Deutsche Zeitung in Kroatien (1941–43), Neue Ordnung (1941–43), Za dom (1941–42), Književni tjednik (1942), Prosvjetni život (1942), Sarajevski novi list (1942), Spremnost (1942), Tatre i Velebit (1942), Graničar (Zemun 1943), Ljudska pravica (Ljubljana 1943–44), Naraštaj slobode (1943), Novo doba (1943), Slobodni dom (1943–45), Ustaša (1943), Vjesnik (1943–49), Žena danas (1943), Žena u borbi (1943–44, 1949), Annales de l’Institut français de Zagreb (1944–45), Glas Istre (1944), Napredak (Sydney 1944), Naprijed (1944, 1948–49), Novi rod (Goteniški Snežnik 1944), Novosti (1944), Slobodna Dalmacija (1944–45), Hrvatsko kolo (1945–46, 1948–49), Književnik (1945), Republika (1945–48), Narodni list (1946–47), Republikanska božićnica (1946), Ostvarenja (1947), Književne novine (Beograd 1948) i Politika (Beograd 1948). Samostalno mu je objavljeno više izbora pjesama, proze i mješovitih izdanja, među ostalim u Zagrebu (Carmen vitae, 1922; Priče i pripovijetke za djecu i omladinu, 1952; Poezija, 1959; Proza, 1959; Priče, 1973; Sveti lug, 1975; Izabrane pripovijetke, 1977; Priče s otoka, iz grada i s planine, 1983; Izbor iz djela, 1987; Priče i legende iz hrvatske povijesti, 1993; Veli Jože, Voda i druge priče, 1997; Bijeli jelen i druge bajke, 1999; Izabrane pjesme, 1999; Zagrebačke teme, 1999; Zvonimirova lađa, 1999; Voda i druge pripovijetke, 2005; U krugu čudesa, 2006; Ja vjerujem – poezija religioznog nadahnuća, 2014), Beogradu (Lirske pjesme, 1925; Pripovijetke, 1940; Odabrane pripovijetke, 1948; Izabrane pesme, 1949; Odabrana proza, 1950; Poezija, 1953; Izabrana dela, 1961; Veli Jože i druge pripovetke, 1964; Lirika, 1968, 1981), Sarajevu (Izabrane pripovijetke, 1955; Izabrane pjesme, 1956; Izbor, 1960; Priče iz djetinjstva, 1960; Pjesme, 1973), Splitu (Partizanska proza, 1976), Puli i Rijeci (Istarske teme, 1984), Vinkovcima i Cerni (Izbor iz djela, 1999), Labinu (Istarska čitanka, 2006) i Postirima (Djetinjstvo na otoku, 2007). Tekstovi su mu uvršteni u zagrebačka izdanja 1000 najljepših novela, 51 (s. a.), Antologija nove čakavske lirike (1934), Antologija novije hrvatske lirike (1934) i Hrvatska domovina (1942), u beogradska Antologija novijih hrvatskih pripovjedača (1912), Antologija ljubavne lirike (1927), Antologija srpskohrvatske posleratne lirike (1937), Antologija novijeg jugoslovenskog lirskog i epskog pesništva (1939), Lirika iz borbe i obnove (1947) i Jugoslovenska poezija (1949) te posmrtno u više od 50 izdanja. Djela su mu prevođena na albanski, bugarski, češki, engleski, esperanto, francuski, mađarski, makedonski, njemački, rumunjski, ruski, slovački, slovenski, švedski, talijanski i turski. Također su, većinom ona za djecu i mlade, adaptirana ili dramatizirana (M. Božić, V. Rabadan, N. Fabrio, D. Mladinov, Zvjezdana Ladika, D. Britvić i J. Juvančić, J. Ševo i dr.) i izvođena u lutkarskim i drugim kazalištima u Zagrebu (1921, 1946, 1952–53, 1963, 1973, 1978, 1981–82, 1985), Splitu (1947, 1950), Dubrovniku (1948), Vinkovcima (1954), Slavonskoj Požegi (1956), Rijeci (1961, 1966) i Zadru (1962, 1985) te na Radio-Zagrebu (1954). Stihove su mu među ostalima uglazbili K. Baranović, S. Bombardelli, I. Brkanović, M. Brajša Rašan, E. Cossetto, O. Danon, N. Devčić, A. Dobronić, J. Gotovac, J. Hatze, I. Kirigin, I. Kuljerić, F. Lhotka, M. Magdalenić, R. Matz, B. Papandopulo, Lj. Stipišić, V. Šafranek i B. Širola, a mnogi su, uz dramatizacije proznih tekstova (napose Bijeloga jelena), snimljeni na CD i DVD. Bio je pravi član JAZU od 1940. i, nakon obnove, od 1947, HAZU od 1941. te SAN od 1948. Izabran za počasnoga predsjednika DHK (1923) odn. Društva književnika Hrvatske (1945), Kluba kulturnih radnika Hrvatske (1944), MH (1945) i Saveza književnika Jugoslavije (1946) te za počasnoga člana kluba PEN (prije 1934); proglašen počasnim doktorom Zagrebačkoga sveučilišta 1946. Potpisivao se inicijalima, šifrom N. Vl. te kao Z., Kažimir i Vladimir Primorski, V. Primorski, Vladimirus Naso i Mirvlad Zorna. Rukopisna ostavština čuva mu se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU te u NSK, osobni predmeti i dio rjeđih tiskopisa u HPM, a u roditeljskoj kući u Bobovišćima na Moru uređena je memorijalna zbirka. God. 1949. posvećene su mu cjeline u Borbi (br. 145–147), Politici (br. 13 269–13 270), Slobodnoj Dalmaciji (br. 1368–1370) i Vjesniku (br. 1286–1288), 2001. u Bračkom zborniku (br. 20) i zborniku Komparativna povijest hrvatske književnosti te 2011. u časopisu Croatian Studies Review, 1957. i 1972. izložbe Instituta za književnost (i teatrologiju) JAZU, a 1976. izložba u Muzeju revolucije naroda Hrvatske. Od 1959. u Hrvatskoj se dodjeljuje republička odn. državna Nagrada »Vladimir Nazor« za najbolja umjetnička ostvarenja. Po njem je 1962. nazvana ustanova za odmor djece i mladih, koja posluje i danas (Nazor d. o. o., Zagrebački holding), a njegovo ime nosi i čitaonica s galerijom u sastavu Knjižnica grada Zagreba. Od 1996. u Postirima se održavaju kulturno-prosvjetni susreti Nazorovi dani. Njegove se portretne skulpture u bronci među ostalim nalaze u Zagrebu u HAZU (I. Meštrović, 1932) i na Tuškancu (S. Gračan, 1972), u Postirima (J. Pavišić, 1965), Crikvenici (Z. Car, 1976), Bobovišćima na Moru (M. Ostoja, 1976) i Otočcu (S. Sikirica, 1980-ih), a portret u ulju (M. Detoni, 1947) u HPM. I. Kerdić izradio je 1934. portretnu plaketu, J. Miše prikazao ga je u mapi crteža Naši dragi suvremenici (Zagreb 1944), V. Radauš više puta (Soba Vladimira Nazora, 1944, akvarel; poprsje u bronci, 1947, odljevi u Hrvatskom saboru, Plaškom i MG; središnji lik na reljefima Spomenika palim borcima i III. zasjedanju ZAVNOH-a, 1952, Topusko); nadgrobni spomenik na zagrebačkom Mirogoju rad je I. Lozice. Lik mu je na poštanskim markama SFRJ (1976) i RH (1999; serija Znameniti Hrvati). O njem su snimljeni dokumentarni filmovi Vladimir Nazor (1969. i 1976, scenarij Mihanović) i Mladi Nazor (2006, Ljiljana Jojić), a kao lik pojavljuje se u igranim filmovima i u epizodi Čamac na Kupi TV serije Nepokoreni grad (Ž. Belić, 1982). Pjesme su mu posvetili M. Begović, M. Marjanović, G. Krklec, R. Katalinić Jeretov, O. Župančič, T. Dorotić, M. Slaviček i dr. — Sudjelujući raznorodnim izražajnim sredstvima u književnim strujanjima okrenutima i staromu i novomu, Nazorovo sadržajno i stilski bogato stvaralaštvo sintetizira tradicionalno i moderno. Zbog ideološko-političkih implikacija i držanja prije II. svjetskoga rata djelo mu je neujednačeno recipirano – držanje 1943–49. podijeljeno se, rjeđe posve nepovoljno vrjednuje – no preteže mišljenje kako je zbog estetske dotjeranosti, nadasve visoke formalne vrsnoće, lirske ekspresije, svježine nadahnuća, širine modernih poticaja i oživljavanja čakavske baštine trajna vrijednost te izniman umjetnički i nacionalnokulturni prinos hrvatskoj književnosti.