OSTROGOVIĆ, Kazimir

OSTROGOVIĆ, Kazimir, arhitekt (Sveti Vid kraj Malinske, 7. IV. 1907 — Zagreb, 15. VI. 1965). Maturirao u koprivničkoj gimnaziji 1926, diplomirao 1934. arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Za studija 1931–34. iskustvo stječe u arhitektonskom birou S. Kliske, 1935–36. radi u birou koprivničkoga prijatelja S. Löwyja u Zagrebu, a 1937–43. samostalno u Sušaku. Priključuje se 1943. partizanima te 1945–46. radi u Ministarstvu građevina u Beogradu. God. 1946–51. voditelj je Arhitektonskoga projektnoga zavoda u Zagrebu, a od 1951. vodi vlastiti arhitektonski biro »Ostrogović«. U početku radi na natječajnim projektima; u Kliskinu birou s Löwyjem surađuje na projektima za upravnu zgradu Gradskih poduzeća u Gundulićevoj ul. u Zagrebu (1932, II. nagrada) i za Banovinsku bolnicu u Sušaku (1931, I. nagrada, do 1934. izvedba), a samostalno s Löwyjem radi na projektu za idejno rješenje novoga trga kralja Petra I. u Sarajevu (1934, II. nagrada, IV. plasman). Samostalno sudjeluje u natječaju za parcelaciju i izgradnju naselja Vinovrh u Zagrebu (1933), za željeznički kolodvor (1936, otkup) i projekt rekonstrukcije i dogradnje kazališta (1938, priznanje) u Sarajevu, a u Splitu za zgradu Primorske banovine (1936–37, otkup) te s budućom suprugom Božicom Janeš u natječaju za klasičnu mušku i realnu žensku gimnaziju (1936, otkup). Glavna djela do II. svjetskoga rata, kuće za odmor uglavnom uz obalne putove, ostvario je na Kvarneru i u Hrvatskom primorju. Prve su mu realizacije kuća za odmor Koch u Malinskoj (1935, Cuklićevo, kbr. 1), punom širinom orijentirana prema moru, u prizemlju dijelom podignuta na stupove i blaga nagiba krova, kojoj je niveliranjem terena vješto organizirao odnos prema morskom šetalištu i plaži, te kuća Radonić na sušačkim obroncima u Rijeci (1936–37, Vidikovac, kbr. 5). Ističu se srodne vile Majnarić u Crikvenici (1936) i Maračić u Malinskoj (1938), snažne kamene rustike zidova suprotstavljene glatkim staklenim površinama otvorâ na južnoj strani te jednostrešnoga krova produženoga preko gabarita građevine. Uz vilu Einwalter u Malinskoj (1938), s tipičnim elementima baze obložene kamenim klesancima i katom obrađenim glatkom žbukom, terabonom, te s dominirajućim izvučenim krilom terase u prizemlju postavljene na stupove, realizirao je i obiteljsku kuću Prosen u Sušaku (1938–39, Šetalište I. G. Kovačića, kbr. 37) i ljetnikovac Mohović u Kostreni (1939–40, Žurkovo). Podignuo je i peterokatnu stambenu zgradu Kauzlarić u Rijeci (1939, Šetalište XIII. divizije, kbr. 13 i 15), uvučena prizemlja za komercijalne sadržaje, stanova orijentiranih maksimalno prema moru i zelenilu Pećina, s krovnom terasom sa strehama te detaljem ugaonih prozora, kojom u zadanom bloku ostvaruje novi građevinski smjer. Istodobno radi idejnu skicu za Sokolski dom u Malinskoj (1935), projekt Pomorske stanice Jadranske plovidbe u Sušaku (1937–39) te vodi gradnju hotela »Malin« u Malinskoj (1937, projekt Löwy). Za II. svjetskoga rata 1944. na Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom kritizira tadašnje prilike u arhitekturi: od težnja arhitekata koji su se zauzimali za naprednu arhitekturu i »nove socijalne odnose« ostale su samo teze, a ni suvremena arhitektura i novi građevni materijali koji su pružili nove mogućnosti i ostavili biljeg nisu uspjeli promijeniti društvene odnose kojih bi arhitektura trebala biti odraz (O arhitekturi. Čovjek i prostor, 1959, 90). Nakon rata u potpuno novim prilikama, unatoč nedostatnoj tehnologiji i skromnim materijalima, ali prateći idejne programe i društvene ciljeve, okreće se zgradama društvene namjene te postaje jedan od vodećih hrvatskih arhitekata. Za djelovanja u Arhitektonskom projektnom zavodu sudjeluje u programiranju tipskih stambenih građevina, društvenih domova i kina te u velikim natječajnim projektima javnih zgrada. Sudjeluje u dovršetku i obnovi ratom oštećenoga Hrvatskoga kulturnoga doma u Sušaku A. Albinija, a za potrebe rješavanja poratne stambene krize projektira višestambene zgrade za Vojnu poštu u Dugom Selu (1948), u naselju Sjenjak u Osijeku (1952), u Plaškom (1954), Puli (1954, 1956) i Umagu (1956, Ul. Edoarda Pascalija) te u Sušaku (1956, Ul. J. Polića Kamova). Podiže domove kulture u Umagu (1953, Trgovačka ul., pregrađen 2003) i Sesvetama (1955, pregrađen), zgradu Jadranske banke u Rijeci (danas Erste&Steiermärkische Bank, 1959–65, Jadranski trg), kojoj otvara prizemlje i uvlači prostor trga, a na prvi kat postavlja dvoetažnu dvoranu sa šalterima i galerijskim odjelima, što će napraviti i sa zgradom banke u Paromlinskoj cesti u Zagrebu, te TV toranj na Avali (1959) i Gradsku vijećnicu u Pančevu (1960). U birou »Ostrogović« 1950-ih i 1960-ih projektiraju se kapitalne građevine Zagreba i Hrvatske. Glavni su prvonagrađeni projekti i realizacije: ljetna pozornica na Tuškancu (1951), IRB (1954) i Institut za fiziku (1961–64) u Bijeničkoj cesti te stambene zgrade za »znanstvenoga radnika« (1956, Weberova ul., kbr. 5), s kojom se nakratko vraća prijeratnomu zadatku i izrazu, i za LZ (1959, Kukuljevićeva ul., kbr. 36). Vrhunac su njegova opusa realizacije u novoprojektiranom Trnju: zgrada Komunalne banke (1959–65, Paromlinska cesta), okolne višestambene zgrade »Kooperativ« (1960, Miramarska cesta) i njegovo najveće ostvarenje, Nova gradska vijećnica (danas zgrada Gradskoga poglavarstva, 1958–60, ugao Radićeva trga, kbr. 1, i Ul. grada Vukovara). Natječajem za širu zonu Trnja i Novu gradsku vijećnicu (1956) dobio je priliku urbanistički artikulirati i arhitektonski oblikovati zonu novoga administrativnoga središta Zagreba. U suradnji sa Z. Kolacijem i Z. Silom, držeći se načela CIAM-a (Congrès international d’architecture moderne), polazi od ideje produženoga »Zrinjevca« i velike zelene pješačke zone oko koje postavlja građevine javne namjene, koje postupno prelaze u susjedne stambene zone, s otvorenim prizemljima. U sljedećoj fazi razrađuje zapadni blok središnjega novoga trga u kojem se planira smještaj Nove gradske vijećnice, za koju od početka zadržava koncepciju nagrađenoga natječajnoga rada koji sadržava nizak volumen vijećnice s dvoranama, središnji blok ureda uprave te elegantnu vertikalu nebodera sa zavodima i institutima (nisu izvedeni). Denivelaciju trga rabi za razdvajanje kolnoga i pješačkoga prometa, parkirališta i servise. Upušteni dio sklopa riješen je parkovnim zelenilom (autorice hortikulturnoga rješenja Silvana Seissel i Angela Rotkvić), a prostor upravne zgrade podignut na stupove. Projekt sklopa realiziran je segmentno. Sama Vijećnica klasičnoga modernističkoga rukopisa (čvrst kubus obložen bijelim kamenom, s neprekinutim horizontalnim otvorima te otvorenim prizemljem i reprezentativnim vestibulom što se proteže kroza sve etaže) jedna je od najuspjelijih realizacija u arhitektonski ambiciozno zamišljenom, nakon rata građenom nizu građevina u tadašnjoj Ul. proleterskih brigada (danas Ul. grada Vukovara). Njegovi su posljednji veliki projekti i izvedbe Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (1964, Ul. I. Lučića) te Vila Zagorje u Zagrebu (danas Ured Predsjednice RH, 1965), izvedbeni projekt koje je kao dobitnik II. nagrade na natječaju razrađivao s prvonagrađenim V. Richterom u birou »Ostrogović«. Na natječajima je dobio više od 40 nagrada (18 prvih i plasmana). U poslijeratnom razdoblju sudjelovao je u natječajima 1947. za regulaciju Novoga Beograda, zgradu Predsjedništva vlade FNRJ (oba s M. Marasovićem), reprezentativni hotel (s M. Kauzlarićem i L. Horvatom) i tipsku stambenu zgradu (s Božicom Ostrogović, nagrada) u Beogradu, obiteljske stambene kuće za Crnu Goru (II. nagrada) i stambene kuće radnika i službenika NRH (I. nagrada), 1948. za Operu u Beogradu (I. nagrada), 1951. hotelski paviljon na Plitvičkim jezerima (s B. Ostrogović), 1953. za upravnu zgradu tvornice »Rade Končar« u Zagrebu (III. nagrada), zgradu Elektroprimorja u Rijeci (s B. Ostrogović i O. Lorberom, III. nagrada) i robnu kuću u Ljubljani, 1954. osnovnu školu u Dubravi i radnički dom na Trešnjevci u Zagrebu te 1964. za Institut za nuklearne sirovine u Beogradu. Prilozima, uglavnom o svojim građevinama, surađivao u periodicima Arhitektura (1947, 1950–54, 1956, 1959, 1960. o Novoj gradskoj vijećnici, 1962) i Čovjek i prostor (1958–59. o Novoj gradskoj vijećnici, 1960, 1964), u kojima je katkad objavljivao i karikature (V. Turina. Čovjek i prostor, 1954, 12). Biro »Ostrogović« nastavio je voditi Richter, preimenovavši ga u »Centar 51«. Ostrogović se specijalizirao za građevine javne namjene, arhitektonski strukturalizam kojih je rješavao na spoju tehničkoga i likovno-prostornoga stvaralaštva, radikalno prekinuvši s tradicionalnom građanskom slikom administrativnih institucija. Velik prinos dao je projektima novoga urbanističkoga planiranja; nadahnut Le Corbusierovim modelima, stvarao je urbanističke projekte zelenih površina sa samostojećom, strogo geometrijskom arhitekturom, osobito pazeći na koncepciju prostora u odnosu na društvenu namjenu i kolektivne aktivnosti.