PARUN, Vesna
traži dalje ...PARUN, Vesna, književnica (Zlarin, 10. IV. 1922 — Stubičke Toplice, 25. X. 2010). Gimnaziju polazila u Šibeniku i Splitu, gdje je maturirala 1940. i te godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala romanistiku. Nakon prekida studija za II. svjetskoga rata na tom fakultetu 1947. upisala filozofiju, no studij nije završila zbog bolesti. Nastanivši se u Zagrebu, počela djelovati kao slobodna književnica. God. 1962–68. povremeno živjela u Bugarskoj. Pjesmama se javila već u đačkim listovima Anđeo čuvar (1931–32) i Sjeme (1938). Prvu zbirku Zore i vihori (1947; uredio G. Krklec, ilustrirao E. Murtić), pisanu u slobodnom i vezanom stihu, koja je u suvremenika naišla na nepovoljan odjek zbog tobožnjega artističkoga dekadentizma, novija kritika drži prekretnicom u poratnom hrvatskom pjesništvu i najranijim izrazitim otklonom od socrealističke poetike. Iako je glavninom obilježena pogledom infantilna subjekta na ratna zbivanja, već se u njoj očituju bitne značajke panteističkoga vitalizma, najjasnije u motivima glorifikacije djetinjstva i mladosti te zadivljenosti svijetom prirode. Drugom, opsežnom zbirkom, napisanom u pravilnim katrenima (Pjesme, 1948), koja je prema mišljenju kritike ustupak režimu i njegovu poetskomu standardu, posvjedočuje ratna stradanja i poratnu borbu za novi život te s izraženim patosom veliča energiju naroda i obnovu zemlje nakon ratne katastrofe (1947. sudjelovala u izgradnji pruge Šamac—Sarajevo, kad je i oboljela). Zbirka Crna maslina (1955) prema jednodušnoj je ocjeni kritike najuspjelija i glavni je njezin prinos neosimbolizmu ujevićevskoga tipa. Konfesionalni ton ljubavnim odnosom nadahnuta ženskoga glasa bio je novost u hrvatskom pjesništvu 1950-ih, iako je djelomično anticipirao egzistencijalizam tada propulzivne krugovaške poetike, ponajviše kao očitovanje tjeskobe zbog nemogućnosti sjedinjenja s drugošću. Ljubavnim zbirkama hipertrofirano personalizirana subjekta, Ropstvo i Vidrama vjerna (obje 1957) te Koralj vraćen moru i Ti i nikad (obje 1959), u kojima dominiraju dulje narativne pjesme meditativnoga ozračja, stekla je trajnu popularnost u najšire publike. Nakon prvih zbirka motiv ljubavne boli postaje arhetipom njezina pjesništva, a u zreloj fazi metaforom osjećaja životne promašenosti i nenadoknadiva gubitka (Pusti da otpočinem, 1958; Jao jutro, 1963; Vjetar Trakije, 1964; Gong, 1966; Ukleti dažd, 1969; I prolazim životom, 1972; Stid me je umrijeti, 1974). Stanovita stvaralačka kriza, koja je od 1970-ih pratila njezino pjesništvo u slobodnom stihu, nastavlja se i u zbirkama Začarana čarobnica (1993), Smijeh od smrti jači (1997), Da sam brod (2002) i Bubnjevi umjesto srca (2003), u kojima se ne uspijeva osloboditi potrošene osjećajnosti i repetitivna žalovanja, zbog čega je njezin lirski izričaj u kritici opisivan kao sentimentalan i »rekuperacijski« (C. Milanja). O potrebi za poetičkim zaokretom svjedoči i zaokupljenost sonetom od 1970-ih. Iako je ostvarila najopsežniji sonetni opus u novijem hrvatskom pjesništvu (Sto soneta, 1972; Olovni golub, 1975; Ljubav bijela kost, 1978; Salto mortale, 1981; Kasfalpirova zemlja, 1989; Sonetni vijenci, 1991), koherencija sonetne forme nije uvijek odgovarala njezinu fluidnomu autorskomu senzibilitetu. Zbog komunikativnosti, ostvarene konvencionalnim gričanskim poetizmima te za nju uobičajenim animalističkim motivima, soneti su joj ipak među najpopularnijim sastavnicama opusa. Od sonetnih zbirka ističe se posljednja Suze putuju (2002; podnaslov »bolnički soneti«), kontemplativno svjedočanstvo o svjesnosti o kraju životnoga puta, izrazita životnoga pesimizma. Okušala se i u pjesmi u prozi (Krv svjedoka i cvijet, 1989; Indigo grad, 1990). Zasebna je sastavnica njezina zrela stvaralaštva satirično pjesništvo, najčešće u antropomorfizacijskom žanru, u sastavu kojega je objavljivala šaljive basne u stihu, epigrame i aforizme (Apokaliptičke basne, 1976; Tronožac koji hoda, 1993). Oštrinom i jetkošću te makabričnim ozračjem s gdjegdje i sugestivnim dojmom posvemašnjega beznađa, iz satiričnoga korpusa izdvaja se zbirka Pelin basne (1998), u kojoj satira proizlazi iz trpnje i gnjeva jer su nepovratno uništene vrijednosti subjektova duhovnoga svijeta. U kasnoj fazi redovito je objavljivala poetsku satiru, sve izraženije oštrice i kolokvijalna, nerijetko lascivna izraza (Grijeh smrtni, 2000; Političko Valentinovo, 2000; Mozak u torbi, 2001; Blagoslov kukolja, 2007). Unatoč razmjernoj grotesknosti njezine satire, taj joj je dio pjesništva bio uglavnom nepovoljno vrjednovan kao moralizatorska lamentacija nad udesom čovjeka i svijeta, bez autocinizma moderne satire. S dramskim je dijelom opusa postignula znatan kazališni uspjeh, iako je u cjelini ostvaren u stihu. Scenska balada Marija i mornar (Savremenik, 1959, 8–9), praizvedena u Narodnom kazalištu u Zadru 1959 (proširena inačica u zagrebačkom HNK 1961; radijska drama na Radio-Zagrebu 1962; na njemačkom jeziku na Radio-Beču 1962. i Radio-Bremenu 1963), i »romantična komedija« Magareći otok (HNK u Zagrebu 1979), pisane u nadrealističkoj maniri s radnjom bez jasna kauzaliteta, pripadaju malobrojnim lirskim dramama u poratnoj književnosti, razmjerno nepronične strukture, složene za izvođenje, s mnoštvom dramaturški zahtjevnih dionica (citati iz književnih djela, songovi, pučki napjevi, reklamni slogani, dijalektalno zasićeni dijalozi). Nisu izvođene tragikomedije Promatrač rijeke (Polet, 1961, 5) i Potres u gradiću Kali (Forum, 1979, 1–2). Sa znatnim odjekom izvedena joj je radijska drama Apsirt, brat Medejin (Radio-Zagreb, 1969) te radijske igre za djecu Tri morske pustolovke (Radio-Beograd, 1971), na Radio-Zagrebu Srce od bumbara (1971), Zlarinska rapsodija (1977), Slike iz Nenine štale (1985) i Suncokret na pučini (1987). U bogatom opusu za djecu, koji najvećim dijelom čine bajke u stihu o životinjama, služi se tradicionalnim epskim fabuliranjem (Patka Zlatka, 1957; Kornjačin oklop, 1958; Tuga i radost šume, 1958; Zec mudrijan, 1958; Igre pred oluju, 1979; Pčela, duga i mlin, 1997; Tri morske pustolovke, 2000; Morska kočijica, 2001). Najuspjelija sastavnica stvaralaštva za djecu, jedinstvena po tom što u njem nema likova djece, narativne su pjesme s mačjim protagonistima Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968), Miki Trasi i baba Pim-Bako (1968), Mačak na Mjesecu (1969), Miki, slavni kapetan (1970), Mačak Džingiskan (1981), Miki Trasi (1983), Miki Trasi i primadona (2003) i Miki Trasi i hijena Šššš… (2009; radijska igra na Radio-Zagrebu 1983). Mjuzikl Mačak Džingiskan i Miki Trasi, nastao na temelju poetskoga predloška,praizveden je u Zagrebačkom kazalištu mladih 1971 (dramatizacija Zvjezdana Ladika) te tiskan kao igrokaz (Zagreb 1996, 2003²). Autorica je i 12 slikovnica s naslovnim junacima iz psećega svijeta (Zagreb 1982–83) koje je prilagodila u igrokaz Škola za skitnice (Malo kazalište Trešnjevka u Zagrebu, 1983). Objavila je nekoliko izdanja izabranih pjesama (Konjanik, 1962; Bila sam dječak, 1963; Pjesme, 1964; beogradska izdanja Otvorena vrata, 1968, i Izabrane pesme, 1979; Poezija. Sarajevo 1988; More nosi naranče u luku. Vinkovci 2005), izabranih pjesama za djecu (Moj prijatelj šišmiš, 1990), izbor feljtona, putopisa, kritika i eseja tiskanih u periodicima Nedovršeni mozaik (1990), Izbor iz djela (1995; u izbor je uvršten i neobjavljeni Sonetni pentagram iz 1975, u kojem su soneti posvećeni hrvatskim pjesnicima, te nekoliko novih pjesama, poslije nepretiskanih), izabrane pjesme, proze i drame Ptica vremena (1996) te Igrokaze (1999). Opsegom se izdvaja i njezin autorski izbor poezije i proze Ja koja imam nevinije ruke (2009). Unatoč kvalitativnoj neujednačenosti, u najuspjelijim zbirkama ostvarila je pjesništvo duboke introspekcije, jezične virtuoznosti i emfatične ekspresivnosti, koja je iz rapsodičnoga tona rane faze postupno prerastala u posvemašnju ironizaciju svakoga determinizma, u ljubavnim zbirkama rodnoga i spolnoga, u kasnijima društveno-političkoga, postavši već za mladosti najmarkantnija ženska osobnost hrvatskoga pjesništva druge pol. XX. st. Prozni joj je opus, skupljen u izdanjima Pod muškim kišobranom (1987; feljtoni, basne, satire, aforizmi, intervjui, polemike i govori), Krv svjedoka (1988; meditativno-ispovjedni zapisci) i Noć za pakost (2001; autobiografski zapisci s podnaslovom »moj život u 40 vreća«), ostao uglavnom bez pomnije recepcije. Prema ulomcima iz djela te biografskim pojedinostima nastala monodrama Ja koja imam ruke nevinije praizvedena je 2014. u zagrebačkom Teatru &TD (dramatizacija Vesna Tominac Matačić, redatelj I. L. Lemo). Surađivala je, među ostalim, u periodicima Narodni list (1945), Republika (1946, 1976, 1995, 2010), Vjesnik (1946, 1978, 1988, 1990, 1999, 2007), Kulturni radnik (1961), Telegram (1962, 1971), Forum (1964, 1980), 15 dana (1966), Termin (1976), Oko (1977, 1988–89), Književna reč (Beograd 1979), Književne novine (Beograd 1979, 1985), Erasmus (1993–94), Zaprešićki godišnjak (1997–98, 2007), Hrvatski iseljenički zbornik (1998), Kontura (2000), Večernji list (2000), Hrvatsko zagorje (2001, 2005, 2008), Novi Kamov (2002), Književna Rijeka (2005) i Autsajderski fragmenti (2007–08). Prevodila je s bugarskoga, francuskoga i slovenskoga te s njemačkoga J. W. Goethea, H. Heinea i R. M. Rilkea, ostvarivši kanonske prijevode trojice klasika (Klasični triptih. Zagreb 1995). Zastupljena je u svim glavnim izborima, među ostalim u izdanjima Antologija hrvatske dječje poezije (1994), Pjesnici druge moderne (1996), Uskličnici (1996), Antologija suvremene hrvatske poezije (1997), Autobiografije hrvatskih pisaca (1997), Antologija hrvatskog humora (1999), Dječja radiodrama (2001), Međaši (2004) i Poetska čitanka suvremenoga hrvatskog pjesništva (2010), sve tiskano u Zagrebu, te Još jednom Krugovi (Rijeka 1997) i Salona aeterna (Split 2003). Među najprevođenijim je modernim hrvatskim pjesnicima, a izašle su joj zbirke stihova na bugarskom, francuskom, poljskom, ruskom, slovačkom, slovenskom i švedskom. Većinu je svojih zbirka sama ilustrirala, a bavila se i slikanjem (najviše primorski krajolik u akvarelu i pastelu; priredila je nekoliko samostalnih izložba, među ostalim u MUO u Zagrebu 1994). Stihove su joj uglazbili B. Bjelinski, I. Kirigin, I. Lhotka Kalinski, S. Horvat, S. Zlatić i Z. Špišić, a portrete izradili O. Gliha, M. Stančić, R. Šimunović, Z. Šimunović i V. Šeferov. O njoj su snimljeni dokumentarni TV filmovi Kad bi se moglo otputovati (1995, T. Perica i B. Pejnović), Crna maslina (2004, A. Rozić i P. Gudelj) i Ti koja imaš nevinije ruke (2013, D. Šerbedžija i Pejnović). Dobila je nagrade MH (1948), »Vladimir Nazor« (1959. i za životno djelo 1982), »Grigor Vitez« (1968), Goranov vijenac (1995), »Tin Ujević« (2003), Povelju DHK »Visoka žuta žita« (2002) te nagrade »Emanuel Vidović« (za životno djelo, 2007) i Europske unije za književnost (2010). U Grohotama je 2012. utemeljena prosvjetno-kulturna manifestacija Dani Vesne Parun. Lik joj je na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2012). U 1940-ima katkad se potpisivala pseudonimom Pave Versa. Bogata ostavština (neobjavljena poezija i proza, prijevodi, korespondencija i osobni predmeti) čuva se u HDA, dio u spomen-zbirci u Zavičajnom muzeju u Zlarinu. Pokopana je na mjesnom groblju u Grohotama.
PARUN, Vesna. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/parun-vesna>.