PEJAČEVIĆ, Dora

PEJAČEVIĆ, Dora (Pejacsevich, Pejacsevich-Lumbe; Theodora), skladateljica (Budimpešta, 10. IX. 1885 — München, 5. III. 1923). Kći bana Teodora. U obiteljskom dvorcu u Našicama stekla opću naobrazbu, na majčin poticaj učila i glazbu (K. Noszeda). Glazbeno se nastavila školovati 1903–07. u Zagrebu (violina u V. Humla, teorija u Ć. Juneka, instrumentacija u D. Kaisera), potom u Dresdenu (H. Petri, violina, P. Sherwood, kompozicija i kontrapunkt) i Münchenu (W. Courvoisier, kompozicija). Sklada već od 1897; svladavši violinsku i glasovirsku tehniku, zarana počinje nastupati u komornim ansamblima. Usporedno kontinuirano nadopunjuje svoje glazbeno znanje samoizobrazbom, putovanjima, lektirom i doticajima s intelektualcima i umjetnicima (K. Kraus, R. M. Rilke, M. Vanka). Njezinu skladbu Verwandlung za glas, violinu i orgulje, op. 37 (1915), na Krausove stihove pjesnik je pokazao A. Schönbergu, koji ju je pohvalio i predložio javnu izvedbu u Beču. Dok joj se mladenačka djela izvode ponajviše u inozemstvu (Dresden, Budimpešta), a interpretiraju ih umjetnici poput pijanista W. Bachmanna i Alice Ripper te violinista J. Manéna, koncert održan 5. II. 1916. u HNK u Zagrebu početak je afirmacije u domovini. Izvedba Glasovirskoga koncerta u g-molu, op. 33, u interpretaciji S. Stančića pod ravnanjem F. Rukavine na tom »povijesnom« koncertu, uz djela B. Širole, F. Dugana st., A. Dobronića, K. Baranovića i Stančića, povezala ju je s naraštajem mladih skladatelja, koji – premda različitih stvaralačkih poetika – najavljuju nova kretanja u hrvatskoj glazbi. Otad se povremeno u nas izvode njezine skladbe, poput autorskoga koncerta s komornim djelima 1918. u HGZ s vrhunskim domaćim interpretatorima (Stančić, Huml, Z. Baloković, J. Tkalčić, M. Schlick). Vanjski uspjesi kulminirali su izvedbom dvaju stavaka njezine simfonije 1918. u Beču (u cijelosti praizvedena u Dresdenu 1920). Do udaje za austrijskoga časnika O. von Lumbea 1921. putovala u europske glazbene metropole (Beč, München, Budimpešta, Prag), često boravila u dvorcu Janovice u Češkoj u prijateljice Sidonije Nádherný von Borutin, no mir i koncentraciju za stvaranje nalazila je u obiteljskom dvorcu u Našicama. Od 1921. sa suprugom živi u Dresdenu i Münchenu, gdje umire nakon porođaja. Prema vlastitoj želji, pokopana je kraj obiteljske grobnice u Našicama. U popisu njezinih djela zabilježeno je 58 opusa (neki obuhvaćaju i više skladba), od kojih su 54 sačuvana. Izgubljena je skladba s oznakom op. 1, Rêverie za violinu i glasovir, op. 3 (1897), Albumblatt za glasovir, op. 12 (1901), prvi gudački kvartet, op. 31 (1911), te prva glasovirska minijatura iz opusa 32a (Vier Klavierstücke, 1912). Skladala je glasovirska, komorna, orkestralna i vokalna djela. Da pripada evolucijskomu skladateljskomu tipu vidljivo je na svim područjima njezina stvaralaštva, a poglavito u glasovirskim i vokalnim skladbama, koje je pisala cijeli život. Sazrijevanje na području Lieda vidi se u promjeni odnosa između vokalne i glasovirske dionice, koja postupno napušta ulogu »pratnje« i postaje ravnopravni sudionik stapajući se s glasom u jedinstvenu cjelinu, harmonijski bogatoga sloga i melodijski istančanu, daleko od salonske privlačnosti. Produbljivanje odnosa prema solo-popijevci prepoznaje se i u njezinu sve pomnjivijem odabiru pjesničkih predložaka. Skladala je 33 solo-popijevke (obuhvaćene s 14 opusa), dijelom povezane u cikluse na stihove odabranoga pjesnika. Osim posljednjih (Tri dječje pjesme na tekst J. Jovanovića Zmaja), sve su nastale na njemačke stihove. Glazba ranih vokalnih radova (1900–11), kojih je tema najčešće ljubav (neke skladala na vlastite stihove), slijedi tradiciju s težištem na dionici glasa. Sazrijevanje vokalnoga izraza (ponajviše u harmoniji) prepoznaje se u ciklusima Sieben Lieder, op. 23 (1907), Zwei Lieder, op. 27 (1909), i Vier Lieder, op. 30 (1911), kojima stilski pripada i Zwei Lieder, op. 55 (1920). S popijevkom Verwandlung započinje razdoblje introspektivnoga Lieda. Otad bira istančane tekstove često slobodna stiha koji je potiču na iskorak iz tradicionalnih okvira, pa u prostoru proširenoga tonaliteta nalazi nova rješenja u harmoniji, slogu i koloritu, kao i u podatnoj metrici, ritmu i organizaciji forme. Sučeljivanje s višeslojnim Krausovim (Verwandlung, An eine Falte, 1918), Rilkeovim (Liebeslied, 1915; Mädchengestalten, 1916) i pjesničkim ostvarenjima F. Nietzschea (Drei Gesänge, 1919–20) vodi je do odustajanja od vanjske atraktivnosti melodijske linije, pa glas samo u kontekstu s instrumentalnim zvukom ostvaruje svoj puni smisao. Ugođajnost tih vokalnih radova meditativna je i tmurna, a opsežni instrumentalni odsječci nastavljaju ondje gdje je utihnula pjesnička riječ. Nasuprot njima, Zwei Schmetterlingslieder, op. 52 (1920, K. Henckell), plesno su razigrane i skercozne skladbe. Solo-popijevke Verwandlung, Liebeslied i Zwei Schmetterlingslieder postoje i u inačicama za glas i orkestar, osebujna sastava za svaku skladbu. Instrumentalnoj je glazbi posvetila najveći dio svojega stvaralaštva. Glavninu njezina glasovirskoga opusa čine minijature (uz dvije sonate), a u komornom i orkestralnom dijelu prevladavaju klasične vrste (sonata, trio, kvartet, kvintet, uvertira, simfonija, koncert), pri čem u višestavačnim djelima slijedi tradicionalni raspored stavaka s njihovim uobičajenim tempima i karakterima. U nekim djelima (simfonija) uspjelo ostvaruje načelo cikličnosti ponavljanjem glavnih tema djela na kraju posljednjega stavka. Evoluciju glazbenoga izraza ostvaruje poglavito harmonijom, koja postupno osvaja raspone proširenoga tonaliteta, a usporedno se produbljuje i njezino poimanje naslijeđene klasične forme koja se, osobito u brzim stavcima, obogaćuje i proširuje novim epizodama te bogatim modulacijskim planom. Markantne, kinetičkom energijom nabijene teme vode je do složene motivske razradbe, što rezultira zasićenim, povremeno kontrapunktski oživljenim slogom. Kao suprotnost javljaju se prozračni odsječci impresionističke profinjenosti. Polagani stavci odišu lirizmom, skercozni su treći stavci često u plesnom pokretu. Posljedica istraživačkoga odnosa prema glazbenoj formi njezina su dva srodna opsežna jednostavačna prokomponirana djela na tragu romantičke fantazije: druga Sonata za glasovir (As-dur, op. 57, 1921) i Phantasie concertante za glasovir i orkestar (d-mol, op. 48, 1919), oba visoka stupnja integracije tematske građe i forme, s naziranjem obrisa triju stavaka. U orkestralnoj glazbi, u kojoj je bila gotovo samouka (u ostavštini joj je bilježnica Notizen über Instrumente und deren Anwendung im Orchester, 1909, s primjerima iz partitura R. Wagnera), razvoj izraza vidljiv je i u instrumentaciji (od klasičnoga do kasnoromantičkoga sastava orkestra, obogaćena puhaćim glazbalima), odn. boji zvuka; istančan se senzibilitet za boju odrazio i u zvuku njezinih glasovirskih skladba. U komornom stvaralaštvu, koje ju zaokuplja već od 1897, postupno je dosegnula visok stupanj tehničke perfekcije: od ranih skladba, minijatura za violinu i glasovir, forme kojoj se poslije vraća u samo dvama djelima (Elegija, 1913; Meditacija, 1919), i Glasovirskoga trija (D-dur, op. 15, 1902) preko prvih većih komornih djela skladanih u romantičkoj tradiciji (Kvartet za violinu, violu, violončelo i glasovir u d-molu, op. 25, 1908; Sonata za violinu u D-duru, op. 26, 1909), u zrelom komornoglazbenom stilu (drugi Glasovirski trio u C-duru, op. 29, 1910) i tehnički suvereno (Sonata za violončelo i glasovir u e-molu, op. 35, 1913) do komornoglazbenoga izraza u Kvintetu za dvije violine, violu, violončelo i glasovir u h-molu, op. 40 (1915–18) i drugoj Sonati za violinu u b-molu, op. 43 (Slavenska, 1917). U njima do vrhunca dovodi načelo prožimanja tematskoga i motivskoga materijala, uz odnjegovan slog u kojem su sve dionice ravnopravno uključene u izlaganje i razradbu glazbene građe. U tim su djelima zamjetljivi i diskretni folklorizmi, očito odjek njezina shvaćanja »nacionalnoga« stila. Posljednja je komorna, ujedno i posljednja dovršena skladba Gudački kvartet u C-duru, op. 58 (1922), djelo jedinstvena odnjegovana stila, lišeno vanjske retoričnosti i virtuoziteta, u kojem četvrti stavak, Allegro comodo, neuobičajeno svršava smirenjem u velikom decrescendu i silaznom kromatskom pokretu. Kao vrsna pijanistica, ostvarila je znatan dio svojih zamisli u glasovirskoj glazbi. Osim dviju sonata (b-mol, op. 36, 1914, i As-dur, op. 57, 1921), skladala je glasovirske minijature (često povezane u cikluse) koje pripadaju žanru romantičkoga »karakternoga komada« (Charakterstück); njihov programni naslov tek uopćeno upućuje na ugođaj skladbe (Blumenleben, Walzer-Capricen). Sklada ih kontinuirano (1897–1920), pa se i u njima zrcali razvoj njezina izričaja od ranoromantičkih uzora preko utjecaja J. Brahmsa do samosvojnoga glazbenoga govora. Postupno izgrađuje vlastit, često opor izraz služeći se mogućnostima proširena tonaliteta, ne prezajući pred oštrinama disonantnih sklopova, a u tom procesu prirodno nestaje vanjski virtuozitet. U minijaturama je postignula široku paletu ugođaja: od lirskih do plesnih i grotesknih. Prvi je vrhunac ostvarila ciklusom Sechs Phantasiestücke (Maštanja), op. 17 (1903), a posljednji su joj dometi Capriccio, op. 47 (1919), Humoreske und Caprice, op. 54 (1920), i Zwei Nocturnos, op. 50 (1918, 1920), minijature profinjena postimpresionističkoga kolorita. Njezina četiri orkestralna djela odaju visok stupanj tehničkoga umijeća i jasnu, promišljenu organizaciju forme. Glasovirski koncert u g-molu, op. 33 (1913), prvi te vrste u hrvatskoj glazbi, efektno je djelo u tradiciji romantičkoga koncerta u kojem je solistička dionica svojom virtuoznom fakturom u žarištu. Drukčijega je formalnoga plana i karaktera Phantasie concertante s virtuoznom, istaknutom ulogom solističkoga glazbala, ali i slobodnijim tretmanom forme; uz mnoge promjene u tempu i ugođaju, dojam organske i zaokružene cjeline postignut je tematskim vezama što pružaju čvrsta uporišta (markantna uvodna tema) u dinamičnom glazbenom tijeku. Raskošan kasnoromantički zvuk obilježava stil Ouverture za veliki orkestar u d-molu, op. 49 (1919), zasnovane u slobodnoj sonatnoj formi, proširenoj u provedbi novom temom. Simfonija u fis-molu, op. 41 (1916–17), uza simfoniju F. Lučića (dovršena 1917), prva je moderna hrvatska simfonija. Opsežno djelo slijedi tradiciju klasičnoromantičke simfonije. Tematski materijal podvrgnut je trajnim promjenama razvijajući intenzivan kontrapunktski rad i dinamičan modulacijski plan. Krajnji stavci protječu u napetosti koju tek povremeno olakšavaju plesne ili lirske epizode. Bogata instrumentacija uz kolorističku ima i oblikovnu funkciju, uključujući se u razvojne procese, a kasnoromantička harmonija utjelovljuje se u gustom, zasićenom slogu koji se izmjenjuje s lepršavim odsječcima. Istodobno s nastojanjima hrvatske književne moderne i likovne secesije stvaralaštvo D. Pejačević, bez radikalnoga prekida s tradicijom, unosi u hrvatsku glazbu nove nijanse izraza i afirmira dotad zapostavljene vrste komorne i orkestralne glazbe. U posljednjih desetak godina skladala je niz majstorskih djela koja – uz skladbe B. Berse i J. Hatzea – konstituiraju hrvatsku glazbenu modernu sukladno umjerenoj struji međunarodne moderne. Za života djela su joj tiskana u uglednih izdavača – Harmonia, Rózsavölgyi & Co., H. Bock, L. Hoffarth i Edition Slave – a većina joj je skladba tada ili ubrzo nakon smrti i praizvedena na javnim koncertima ili u privatnim salonima. Tek nakon 1972, kad je obitelj cjelokupnu umjetničku ostavštinu (notna i biografska građa) donirala arhivu HGZ, započinje revalorizacija njezina stvaralaštva te ponovo izvođenje djela. U Našicama joj je 1985. obljetnica obilježena znanstvenim skupom, otvorenjem prostorije s predmetima iz ostavštine u Zavičajnom muzeju i osnivanjem osnovne glazbene škole njezina imena (od 2008. »Kontesa Dora«); ondje njezino ime nosi i Memorijal, glazbeno-kulturna manifestacija (od 1987), te Tamburaško društvo (od 2002), koje je s glazbenom školom 2013. pokrenulo časopis Kontesa Dora Pejačević. Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb pokrenuo je 1999. međunarodni projekt »Dora Pejačević« (u okviru kojega je suorganizirao znanstveni skup u Beču 2001), od 2005. objavio notna izdanja gotovo cijeloga opusa te potaknuo izdavanje autorskih nosača zvuka: triju CD bečkoga izdavača Re Nova Classics (1999. Glasovirski koncert, 2001. i 2004. komorna glazba), sedam CD njemačke diskografske kuće CPO (Piano Trio. Cello Sonata i Symphony. Phantasie Concertante, 2011; Chamber Works i Lieder, 2012; Violin Sonatas, 2013; Piano Concerto. Ouverture. Orchestral Songs i The Complete Piano Works, 2015) i CD albuma Yoko Nishii Djela za glasovir (Herb Classics, 2015). Skladbe su joj snimljene i na nekoliko domaćih autorskih izdanja: Jugotonova LP ploča (1981) i kaseta (1991) te četiri CD (ZG ZOE music, 1998; Croatia Records, 2001, 2008; Passavant, 2012), a pojedinačne na Jugotonove LP ploče (Antologija hrvatske glazbe, 4, 1973; Stjepan Radić, 1981; Štefica Petrušić, 1986), kasetu Jakša Zlatar (vlastita naklada, 1998), na CD Croatia Recordsa Ida Gamulin (1993, 2003²), Katja Markotić (1995), Razglednica iz Našica (1996), Hrvatske sonate (2001), Gudački kvartet Sebastian (2003) i Dozivi (2009) te na CD Veljko Glodić (Hrvatsko društvo skladatelja, 1998, i Orfej, 2008), Riječki klavirski trio (Gis Records, 2000), Maštanja (Dinaton, 2001), Life of Flowers (Dallas Records, 2008), Snoviđenja (Cantus, 2011), Antologijska djela hrvatske glazbe za glasovirski trio (Cantus, 2012) i Sretna Meštrović (Aquarius Records, 2012). Njezinom je glazbom nadahnuta plesna predstava Sub rosa (1994, Zagrebački plesni ansambl, koreografija Katja Šimunić) i istoimeni animirani film (2004, K. i N. Šimunić), CD Kontesa (Cantus, 2010) s jazz-obradbama M. Dedića te notno izdanje Zapisi na brezovoj kori (Našice 2010) s obradbama za tamburaški orkestar D. Koprija, dok su biografskim elementima nadahnuti igrani film Z. Berkovića Kontesa Dora (1993), igrano-dokumentarni TV film Mire Wolf Dora Pejačević (1996) i romansirana biografija S. Rozgaja Priča o mladoj Dori (Zagreb 1997); tematizirala ju je i Milana Vuković Runjić (Proklete Hrvatice. Zagreb 2012). Portretirao ju je M. Vanka (1917, ulje na platnu; od 2011. u NMMU donacijom sina, T. Lumbea), a prema Vanki i J. Crnobori (crtež olovkom i kredom na papiru, od 2005. u Galeriji Klovićevi dvori); poprsje joj je izradio D. Jelovšek (1916, glazirana sadra, HPM), a portret u bronci D. Šantek (1984; od 1985. u parku ispred dvorca u Našicama; odljevak u Aleji hrvatskih skladatelja u Osoru od 2005, kad su joj bile posvećene Osorske glazbene večeri). God. 2014. izdana je poštanska marka s njezinim likom (serija Znameniti Hrvati). Posvećene su joj zbirke pjesama Ivane Marije Vidović (Život cvijeća. Osijek 2006) i Z. Luburića (Slavonska simfonija, 1–2. Našice 2008). — Njezina majka Lilla rođ. Vay de Vaya (1860–1942) u Našicama je kao pjevačica, mezzosopran, pijanistica i skladateljica (valceri, solo-popijevke) sudjelovala na vlastitim kućnim koncertima i dobrotvornim priredbama; bila i svestrana dobrotvorka (1912. novčano poduprla izgradnju ubožnice) te pokroviteljica HGZ 1904–18. i Društva umjetnosti (izložba 1905).