POLIĆ KAMOV, Janko

traži dalje ...

POLIĆ KAMOV, Janko, književnik (Pećine, danas dio Rijeke, 17. XI. 1886 — Barcelona, 8. VIII. 1910). Prezimenu 1907. dometnuo Kamov prema starozavjetnom Noinu sinu K(H)amu, poistovjetivši se s njegovim prokletstvom. Gimnaziju polazio 1897–1901. u Sušaku (s J. Baričevićem i M. Radoševićem osnovao revolucionarni klub Cefas), 1902, zbog sukoba s profesorom, u Senju i, nakon preseljenja s obitelji, do 1903. u Zagrebu; zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama proveo tri mjeseca u zatvoru i prekinuo školovanje. God. 1904. s kazališnom družinom putovao po Dalmaciji i Crnoj Gori, potom do 1906. kao trgovački putnik živio u Zagrebu, 1907. u Veneciji i Rimu, odakle je slao tekstove novinama u domovini, a 1908. otišao u Firencu te, provevši ljeto u Puntu u brata Vladimira, boravio u Torinu, Genovi, Marseilleu i Napulju do povratka u Hrvatsku u veljači 1909. God. 1910. opet boravio u Puntu, potom preko Venecije otišao u Bolognu i u srpnju stigao u Barcelonu, gdje se kretao u avangardnim umjetničkim krugovima. Ubrzo iznenada preminuo; pokopan bez imena na groblju za strance. — Javivši se u razdoblju moderne izvan svih književnih gibanja, opusom primarno ostvarenim u prevratu, apsurdu i groteski nametnuo se kao protoavangardni, odn. prvi hrvatski avangardni autor, ali i jedan od najvećih hrvatskih pisaca. Kao anarhistički dekonstrukcijski model, njegovo je književno stvaralaštvo bilo određeno svjesnim preuzimanjem uloge prokletoga pjesnika – odlukom za program izdvojenosti – ali i činjenicom da mu je sve do tiskanja Sabranih djela (1956–1958) glavnina opusa bila u rukopisu. Avangardnost se njegova djela, nasuprot modernističkoj težnji za harmonijom i cjelovitošću oblika, očitovala u sadržajnim i kompozicijskim zahvatima: subverzivnost nije temeljio samo na tabuiziranim temama i šokantnom leksiku nego i na predstavljanju psihološkoga života čovjeka kao tjeskobne lakrdije. Anticipirajući idejom pjesništva ekspresionističku poetiku, u pjesničkoj je zbirci Psovka (1907) otvorenom pobunom protiv tradicionalnih vrjednota razbio estetske i svjetonazorne kanone. Unatoč nerazumijevanju kritike u trenutku njezina objavljivanja – A. G. Matoš etiketirao ju je npr. kao liriku »lizanja« i »pljuckanja« (Hrvatska smotra, 1907, 11) – zbirka se ubraja u glavna pjesnička ostvarenja hrvatskoga modernističkoga pokreta. Odbacivši esteticističku poetiku sublimiranu u Matoševim i pjesmama V. Vidrića, Polić Kamov se predstavio kao pjesnik revolta te se u čvrstoj logičko-semantičkoj uređenosti zbirke, koju određuje glazbena faktura, intertekstualno pozvao na biblijsku tematiku i njezin stih. S erosom kao egzistencijalnim načelom, stvorivši po modelu kontrasta dotad nepoznato razumijevanje kršćanske tradicije, desakralizirao je biblijske figure i motive, propovijedajući preljub i nesputanu ljubav. Prevratnički je odnos očitovao i na planu forme: psalmičnim tonom i slobodnim stihom, katkad s elementima proznoga govora, drastično je preokrenuo biblijski sadržaj. Premda je nerijetko određivana kao antipoezija, u novije doba kritika u zbirci uočava tendenciju dosljednosti pri strukturiranju emotivnih i misaonih nizova. Odredivši uvodnom pjesmom Preludij poziciju lirskoga subjekta, metode pisanja i pogled na svijet, u kanonskoj Pjesmi nad pjesmama autor eksplicira spolnu agresiju i delirij, a nakon središnje Pjesme suncu, s tematikom solarnoga mita i naglašenim vitalističkim svjetonazorom, zaokupljaju ga motivi tjelesnoga propadanja (Dan mrtvih), te je prvi hrvatski pjesnik u kojega tijelo postaje tekstom (C. Milanja, 1996). Premda je temom strastvene ljubavi bliska Psovci, zbirka Ištipana hartija (1907) pod jasnijim je utjecajem S. S. Kranjčevića. S porastom analitičnosti i smanjenjem oštrih polarizacija u njoj se vratio uređenijim oblicima i vezanomu stihu (približivši se donekle poetici onodobnoga pjesništva) te ju obilježio baladesknim raspoloženjem i melankoličnim, gotovo sumornim tonom, potencirajući i dalje antagonizam između samoće čovjeka i besmisla svijeta. Iako je za života objavio samo četiri novele – Ecce homo! (Savremenik, 1907, 10), Ćuška (Riečki novi list, 1908, 141–152, 154–157, 161, 163–164, 166–168), Selo (Pokret, 1909, 294) i Odijelo (Grabancijaš, 1910, 1) – proznim je stvaralaštvom, tiskanim dijelom u knjigama Ćaskanja (1914) i Novele i eseji (1938), a skupljenim u potpunosti u prvom svesku Sabranih djela (1956), postao dijelom književnoga kanona. Započeo ga je novelom, vjerojatno nedovršenim romanom, Historijat jednog članka, političkom satirom Ćuška i pričom Ecce homo!, u kojoj je najavio temu odnosa majke i sina, koju će razraditi u narednim prozama i dramama. Od te prve novelističke cjeline, gdje se tek naziru obrasci budućih proza, prelazi na lakrdije (Žena, Brada, Selo, Katastrofa, Odijelo, Potres, Stjenica, Ispovijest) te se postupkom dezintegracije realističkoga pripovijedanja, asocijativnošću i usmjerenošću na pojedinca u neprestanim analizama i promicanjem estetike ružnoga otklanja od tadašnjih novelističkih praksa. Težeći logici iracionalnosti te polazeći od naizgled običnih detalja, koje prelama kroz refleksiju lika, esejističkim digresijama i analitičkim komentarima novele oblikuje u psihološke skice tvoreći specifičan model groteske. Prijelaz je prema autobiografskim prozama i punoj pripovjedačkoj zrelosti skica iz zagrebačkoga života Bitanga (Savremenik, 1911, 5). U antologijskim pripovijetkama Žalost (Riječka revija, 1952, 4) i Sloboda (Književnik, 1930, 7), koje su uz izgubljene Skepsu i Ironiju trebale biti dijelom obiteljske tetralogije Naše duše u ogledalu smrti, kroza smrt bliskih osoba (sestre i oca) analizira složene obiteljske odnose. Novelistiku obilježenu feljtonističkom ležernošću, depatetiziranom analizom i psihološkim razotkrivanjem sintetizirao je u kanonskom romanu Isušena kaljuža, koji je, pisan 1906–09, a tiskan 1957. kao drugi svezak Sabranih djela, ostao bez konteksta i pravodobne recepcije. U tom prvom hrvatskom modernističkom romanu te jednom od ključnih djela hrvatske književne povijesti uopće na svim razinama raskida sa šenoinskom romanesknom tradicijom, tematski oblikujući apsurdnu sliku svijeta, a stilski očitujući antiestetsku usmjerenost, napose pribjegavajući paradoksima, ironijskim obratima i hiperbolizacijskim efektima. Antiljepotom kao poetičkom dominantom i tematizacijom prešućivanoga i tabuiziranoga (blasfemija, seksualne perverzije, eksplicitne fiziološke manifestacije) u romanu utjelovljuje protugrađanski revolt, promičući ničeansku misao o nužnosti prevrjednovanja zatečenih struktura. U trodijelnoj kompoziciji (Na dnu, U šir, U vis) parodičnim odnosom prema danteovskim etapama čišćenja i spasa duše, kroz raznovrsna devijantna stanja, razotkriva se spoznaja o rascijepljenosti egzistencije u svijetu bez čvrstih vrijednosti. Glavni lik, tuberkulozni Arsen Toplak, s kojim se autor identificira, nameće se kao prijepor norme i slobode, kulture i instinkta, središnje dihotomije njegova cjelokupnoga djela. Nakon legitimiranja Toplakove psihopatologije, bolesti i očaja u prvom dijelu romana, pripovjedač u drugom i trećem dijelu autobiografskim diskursom predstavlja kulturni projekt prevladavanja primitivne patologije, pokazujući kako svaki pokušaj intelektualizma završava u besmislu ironije. Nadilazeći sferu tjelesnosti, Toplak intelektualnim naporima potire iskustvo organskoga te u potrazi za vlastitim identitetom procesom seciranja duše otkriva, paradoksalno, samo spoznaju o apsurdu, pa antologijskim završetkom (»Jer ja – nisam ja!«) osvješćuje da se identitet ostvaruje odricanjem od svake identifikacije. Modernost se Isušene kaljuže, osim u tematskoj provokativnosti, očituje i u tipičnom avangardističkom, disharmoničnom diskursu, u kojem se ideja o kaosu svijeta i potpunom otuđenju čovjeka izražava fragmentarnošću romaneskne strukture i razgradnjom klasičnoga narativnoga kanona (presijecanje narativnoga slijeda esejističkim i feljtonističkim umetcima, dnevničkim zapiscima, tablicama). Metafikcionalnim pak iskazima, kojima se u romanu razvija svijest o izgradnji vlastite narativne strukture, svjestan nedostatnih mogućnosti tradicionalnoga jezičnoga izražavanja, autor anticipira modernističke strategije traženja u jeziku. Svjetonazorni nihilizam i prijenos likova iz žanra u žanr očituje se i u dramskom dijelu opusa, od kojega je, ne uzimajući u obzir prvi književni rad, dramsku crticu Iznakaženi iz 1904 (Forum, 1987, 3–4), sačuvano šest drama (komadi Lakrdija naše dobi i Oh, žene, žene! izgubljeni su, a pisani vjerojatno 1909). Prožete duhom europskoga individualizma (H. Ibsen, A. Strindberg, L. Pirandello), izraz su nelagode pojedinca u sudaru s okolinom, a radnja im se odvija u nutrini likova. Jedini dramski tekstovi tiskani za života (skupljeni s ostalima u trećem svesku Sabranih djela, 1957) – dramatizirane studije Tragedija mozgova (1907; praizvedba Državne glumačke škole u Zagrebu 1928) i Na rođenoj grudi (1907; praizvedba Državne glumačke škole 1927) – načinju tematiku odnosa intelekta i instinkta, otkrivajući zakonitosti društvene okoline. Duologija Samostanske drame (napisana 1907), koju čine Djevica i Orgije monaha (praizvedba u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića 1974), prijelaz je s općenitije društvene tematike na individualnu psihologiju. Piščev se tipični protagonist, mladi pobunjeni intelektualac, iscrpljuje u gestama ibsenovskoga rušenja dvostrukoga morala i razotkrivanja istine. U simbolici zatvorenosti obitelji unutar vlastitih granica pokreće se mehanizam razgolićivanja bližnjih, a ideološka i svjetonazorna nepomirljivost vidljiva je napose u drami Orgije monaha u sukobu Vladoja Sabljaka i njegova oca, koji se kao obrazac može nazrijeti i u srazu Leonea i Ignjata Glembaya M. Krleže. Nesmiljena analiza dramskih osoba, predstavljenih kao metafore bolesti tijela i duha, nastavlja se u tragikomičnoj lakrdiji Čovječanstvo (napisano 1908) i petočinskoj tragediji Mamino srce (napisano 1910; praizvedba u Kazalištu Marina Držića 1983). Postavljajući Čovječanstvo kao prototip novoga kazališta, i dalje odstupa od klasičnih dramaturških uzoraka, čime će utjecati na stvaranje disharmoničnoga dramskoga diskursa (Krleža, T. Strozzi, J. Kulundžić), te u tjeskobnoj i napregnutoj atmosferi paradoksalnim obratima do vrhunca dovodi antagonizam kulture i instinkta, s pobjedom nerealizirane, gotovo izopačene seksualnosti. U najzrelijem dramskom djelu Mamino srce, slobodno obrađujući sudbinu vlastite obitelji, tematizira degeneraciju obitelji Bošković, a u ispovijedima likova (napose majke Linde) inzistira na grotesknosti hipertrofiranih osjećaja. Emocionalna egzaltiranost i tragičan ritam koji vodi neizbježnoj katastrofi u kombinaciji s apsurdnim najbolji su primjer njegove aspiracije sintetičkomu kazalištu. U feljtonima, putopisima, ogledima i kritikama, objavljivanima u Hrvatskom đaku (1907, 1909), Pokretu (1907–08, 1910), Obzoru ilustrovanom (1908), Riečkom novom listu (1908–09), Zvonu (1908, 1910), Mladoj Hrvatskoj (1909) i Savremeniku (1910), po stilskoj dotjeranosti i odmjerenosti te lapidarnom iskazu blizak je poetici moderne. U publicističkim zapiscima bavi se uglavnom talijanskim temama, a kritički članci, među kojima se izdvaja onaj o Kranjčeviću (Bosanska vila, 1910, 12–15), primarno su impresionistički. Napisao i libreto za operu brata Milutina (Republika, 1988, 1–2). Posmrtno su mu novele, pjesme i članci tiskani, među ostalima, u periodicima Borba (1911), Jug (1912), Lacerba (Firenca 1913), Kritika (1920), Zagreber Tagblatt (1924), Književnik (1930), Primorske novine (1935), La Suda stelo (1939–40), Riječka revija (1955–56), Razgledi (Skoplje 1961), 15 dana (1980), Grand Street (New York 1996), Most (1997, 2003, 2011–12), Rival (1997, 1999), Partisan Review (Boston 1998–99), La Battana (2001), Dialogi (Maribor 2004), Schreibheft (Essen 2005), Relations (2006) i Akzente (München 2007). Potpisivao se i J. P. Kv., J. Polić Kv. te inicijalima. Od 1960-ih objavljeno mu je 10 knjiga s izborom iz opusa, a prevođen je na engleski, njemački, talijanski, španjolski, katalonski, makedonski, češki i esperanto. Zastupljen je u mnogobrojnim izborima, među ostalima, Hrvatska mlada lirika (1914), Tisuću najljepših novela (1929), Hrvatska moderna lirika (1933), Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća (1955), Antologija svjetske ljubavne poezije (1968), Antologija hrvatske novele (1997), Antologija hrvatskog humora (1999), Hrestomatija novije hrvatske drame, 1 (2000), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas (2002), Pjesnici hrvatske moderne (2003), Hrvatska književna avangarda (2008) i 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti (2009) – sve tiskano u Zagrebu. Ostavština mu se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i HDA, Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce (ostavština V. Antića) te u DA u Rijeci (ostavština J. Božića). — Portretirali su ga J. Moretti Zajc (1912), M. Uzorinac (1921), M. Stančić (1956), J. Vaništa (1979) i Ljiljana Smodlaka (1980), a skulpture su mu izradili V. Radauš, u ciklusu Panopticum Croaticum (1961, sadra, Gliptoteka HAZU), i Z. Kamenar (1997, patinirana sadra, brončani odljev u Rijeci na mostu preko Rječine). Njegovim su životom i opusom nadahnuta djela Kamov, smrtopis S. Šnajdera (u knj. Kamov, legende oko freske. Zagreb 1978), Primeri vežbanja ludila ili Janko Polić Kamov na putu u Barcelonu M. Stojevića (Zagreb 1981) i Kamov se vraća kući Z. Krušvara (Zagreb—Rijeka 2010) te predstave Salon sa slikama obitelji Polić (V. Vukmirović, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, 1986), Hodač (Magdalena Lupi i dr., riječko Tranzicijsko-fikcijsko kazalište Trafik, 1998), Čitajte Kamova (Katja Šimunić, HNK Ivana pl. Zajca, 2000) i Da je proklet Kam (L. Zappia, HNK Ivana pl. Zajca, 2010), kojom je u Rijeci započelo održavanje godišnje kulturne manifestacije Kamovfest. God. 1970–71. izlazi časopis Kamov, a od 2001. Novi Kamov. U DA u Rijeci 2000. priređena je izložba Kamov u arhivskim zapisima, u Barceloni su 2002. održani Dani Kamova, u Zagrebu 2006. i Splitu 2014. skupovi o njem. U povodu stogodišnjice smrti priređena mu je izložba u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe te u seriji Znameniti Hrvati izdana poštanska marka s njegovim likom. O njem je snimljen dokumentarni film Janko Polić Kamov ili Vitez crne psovke (B. Modrić i G. Ježić, 2000) i filmska freska Kamo? (A. Suk, 2010). Njegovim je imenom 2014. nazvana nagrada Hrvatskoga društva pisaca.

DJELA: Ištipana hartija. Zagreb 1907, 2014. — Na rođenoj grudi. Zagreb 1907. — Psovka. Zagreb 1907 (prijevod na tal. Pasian di Prato 2005. i katalonski La Pobla Llarga 2011). — Tragedija mozgova. Zagreb 1907, 2007. — Ćaskanja. Rijeka 1914. — Novele i eseji. Zagreb 1938. — Sabrana djela, 1–4. Rijeka 1956–1958, 1984², 2000³. — Pjesme, novele, drame, eseji. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 83. Zagreb 1968. — Isušena kaljuža. Zagreb 1997, 2003, 2004, Mostar 2000 (tal. prijevod Pasian di Prato 2009). — Pjesme. Novele. Vinkovci 1997. — Pobunjeni pjesnik. Zagreb 1997. — Selected Short Stories and Poems. Rijeka—Zagreb 1997. — Pjesme i novele. Zagreb 2004. — Izabrana djela, 1. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 2007. — Zwischen Fluch und Toleranz. Rijeka 2009. — Ispovijest heroja naših dana. Koprivnica 2010. — Darmošlap. Praha 2012. — Psovka i maštarije. Zagreb 2014.
 
LIT.: M. Marjanović: Janko Polić-Kamov. Savremenik, 2(1907) 11, str. 702–703. — S. Parmačević (Sp.): Četiri nove knjige. Pokret, 4(1907) 217, str. 10. – (Nekrolozi): J. Baričević (Josip B.), Riečki novi list, 5(1910) 209, str. 1. — S. Parmačević (Sp.), Pokret, 7(1910) 194, str. 2–3. — M. Radošević, Savremenik, 5(1910) 10, str. 736–741. — V. Čerina: Janko Polić-Kamov. Rijeka 1913 (pretisak Zagreb 2007). — N. Polić: Lirika Janka Polića-Kamova. Kritika, 2(1921) 1, str. 17–24; 2, str. 51–55. — S. Šimić: Veliki psovač i Antijob. Savremenik, 25(1936) 3, str. 81–88. — J. Ivaštinović: Osvrt na jezik u djelima Janka Polića Kamova. Jezik, 3(1954) 2, str. 46–51. — Za kulturnu baštinu. Riječka revija, 5(1956) 5, str. 201–250. — B. Popović: Ikar iz Hada. Zagreb 1970. — Sabrana djela Antuna Gustava Matoša, 12. Zagreb 1973. — B. Hećimović: 13 hrvatskih dramatičara. Zagreb 1976, 148–177. — Janko Polić Kamov i teatar. Prolog, 9(1977) 32, str. 9–54. — C. Milanja: Uvod u Isušenu kaljužu Janka Polića Kamova. Republika, 36(1980) 7/8, str. 658–670. — Isti: Roman kao autobiografija. Ibid., 37(1981) 5/6, str. 454–475. — Lj. Gjurgjan: Kamov i rani Joyce. Zagreb 1984. — Z. Kravar: Liričnost Polićeve Psovke. Gordogan, 6(1984) 15/16, str. 240–254. — U. Kisić: Gorčine i katarze. Sarajevo 1985. — Janko Polić Kamov. Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, 12(1986) br. 34/35. — M. Machiedo: Eksplozija poticaja. Croatica, 17(1986) 24/25, str. 7–45. — L. Paljetak: Pjesma nad pjesmama Janka Polića Kamova. Dubrovnik, 29(1986) 3, str. 36–74. — I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb—Ljubljana 1987. — G. Slabinac: Hrvatska književna avangarda. Zagreb 1988. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — N. Ivanišin: Fenomen književnog ekspresionizma. Zagreb 1990. — M. Brida: Misaonost Janka Polića Kamova. Rijeka 1993. — T. Sabljak: Teatar Janka Polića Kamova. Zagreb 1995. — Ž. Bjelanović: Neke tvorbene osobitosti u leksiku Janka Polića Kamova. Riječ, 2(1996) 2, str. 24–32. — C. Milanja: Pjesništvo Janka Polića Kamova. Književna revija, 36(1996) 5/6, str. 119–131. — Dossier: Janko Polić Kamov. Most, 1997, 1/2, str. 83–145. — K. Nemec: Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine. Zagreb 1998. — T. Sabljak: Blasfemija čitanja. Zagreb 1999, 71–78, 145–152. — Analecta Kamoviana. Književna Rijeka, 5(2000) 10/12, str. 1–44. — S. Petlevski: Simptomi dramskoga moderniteta. Zagreb 2000. — S. Tadić-Šokac: Kategorija načina u Kamovljevoj lakrdiji Žena. Riječki filološki dani, 3(2000) str. 445–463. — N. Batušić, Z. Kravar i V. Žmegač: Književni protusvjetovi. Zagreb 2001, 53–59, 97–101. — K. Nemec: Inovativni postupci u Isušenoj kaljuži J. P. Kamova. Dani hvarskoga kazališta, 27. Split 2001, 228–236. — B. Sejranović: Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova. Rijeka 2001. — M. Protrka: Pripovjedačeva maska lakrdijaša. Riječki filološki dani, 4(2002) str. 407–414. — N. Fabrio: Ruža vjetrova. Zagreb 2003, 259–294. — T. Brlek: »Ako je literatura« – (pot)pisano isušivanje kaljuže identiteta. Dani hvarskoga kazališta, 30. Split 2004, 151–166. — M. Protrka: Imenovanje, (dez)identifikacija i ludilo. U: Medij hrvatske književnosti 20. stoljeća. Zagreb 2004, 215–229. — D. Šimundža: Bog u djelima hrvatskih pisaca, 1. Zagreb 2004. — V. Biti: Doba svjedočenja. Zagreb 2005, 31–51. — D. Gašparović: Kamov. Rijeka 2005. — S. Jurić: Počeci slobodnoga stiha. Zadar—Zagreb 2006. — D. Lugarić: Isušivanjem kaljuže do antislike. U: Kulturni stereotipi. Zagreb 2006, 193–212. — B. Petrač: Različiti književni svjetovi. Zagreb 2006, 81–115. — G. Slabinac: Sugovor s literarnim đavlom. Zagreb 2006, 93–106. — M. Urem: Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda. Rijeka 2006. — I. Žic: Kamov & Krleža & Desnica. Republika, 62(2006) 11, str. 13–23. — Janko Polić Kamov. Ibid., 63(2007) 1, str. 34–85. — Ž. Matijašević: Toplakova »dobro« strukturirana neuroza i pokušaj izlaska iz hipertrofije neurotske autoanalize. Komparativna povijest hrvatske književnosti, 10(2008) str. 236–246. — M. Paprašarovski: Diskurz potisnute seksualnosti u dramama Janka Polića Kamova. Ibid., str. 437–446. — D. Bačić-Karković: Nadopisivanje teme otac – sin. U: Krležini dani u Osijeku 2008. Zagreb—Osijek 2009, 94–102. — A. Bilić: Mojsije Silvija Strahimira Kranjčevića i Janka Polića Kamova. Umjetnost riječi, 53(2009) 3/4, str. 297–323. — (Ususret 100. obljetnici smrti). Vijenac, 18(2010) 15. VII, str. 24–27. — T. Rogić Musa: Metaforika u Psovci Janka Polića Kamova – prilog poetičkom konstituiranju hrvatske pjesničke avangarde. Fluminensia, 22(2010) 1, str. 7–24. — M. Urem i M. Zagorac: Janko Polić Kamov & njegovo i naše doba. Rijeka 2010. — A. Mijatović: »Izaći iz sebe«: ja kao dvojnik i postajanje anonimnim u Isušenoj kaljuži Janka Polića Kamova. Nova Croatica, 5(2011) 5, str. 57–82. — Z. Zima: Janko Polić Kamov ili duh nediscipliniranih praotaca. Forum, 50(2011) 4/6, str. 558–571. — Peti hrvatski slavistički kongres, 2. Rijeka 2012, 739–772, 789–806. — A. Milanko: Sloboda Janka Polića Kamova. U: Vila – kiklop – kauboj. Zagreb 2012, 71–88. — T. Stupin Lukašević: Čovječanstvo i Leda. Umjetnost riječi, 56(2012) 3/4, str. 203–212. — S. Tadić-Šokac: Isušena kaljuža Janka Polića Kamova kao samorodni roman. Fluminensia, 24(2012) 2, str. 7–19. — A. Bilić: Dekonstrukcija biblijskog kanona i moderna intertekstualnost u pjesničkoj zbirci Psovka Janka Polića Kamova. U: Sanjari i znanstvenici. Osijek 2013, 91–100. — M. Buchberger: Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova. Zagreb 2013. — D. Marot-Kiš: (Ne)stabilnost identiteta: reprezentacije jastva u noveli Brada Janka Polića Kamova. Fluminensia, 25(2013) 1, str. 47–58. — T. Stupin Lukašević: Kamov, Matoš, Krleža. Književna Rijeka, 18(2013) 3, str. 137–153. — Ista: Samostanske drame i Glembajevi. Croatica et Slavica Iadertina, 9(2013) 2, str. 433–449. — Matoš i Kamov: paradigme prijeloma. Komparativna povijest hrvatske književnosti, 16(2014). — Potpunija bibliografija do 2000: D. Tadijanović i M. Urem u: Sabrana djela, 3. Rijeka 2000, 271–282, 285–310. — www.kamov.hr (15. IV. 2014).
 
Martina Kokolari (2015)

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

POLIĆ KAMOV, Janko. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/polic-kamov-janko>.