RABUZIN, Ivan
traži dalje ...RABUZIN, Ivan, naivni slikar (Ključ kraj Novoga Marofa, 27. III. 1921 — Varaždin, 18. XII. 2008). Stolarski zanat izučio u Zagrebu i Zemunu 1937–40. Obrtnu školu u Zagrebu (majstorski odjel) završio 1947, a 1947–48. polazio tečaj crtanja (K. Angeli Radovani). Od 1950. zaposlen u tvornici namještaja Bor u Novom Marofu kao stolar, poslovođa te direktor, a od 1963. potpuno se posvećuje slikarstvu. U grafici se usavršivao u Zagrebu (H. Čavrk) i Corbetti (G. Grittini i E. Cattaneo) 1985–86. Zastupnik HDZ u Hrvatskom saboru 1992–99. — Isprva slikao mimetičko-realistički u duhu postimpresionizma, a individualni likovni jezik odn. osobnu poetiku i motive pronašao je uz poticaj i potporu M. Bašičevića i R. Putara 1959, kad je počeo u ulju slikati prepoznatljive lirske, idealizirane pejzaže uglavnom bez ljudi ili faune – izmaštane vizije koje, iako inspirirane zagorskim brjegovima, šumama, poljima i raslinjem, zbog naglašene stilizacije, geometrizacije i apstrahiranja nerijetko balansiraju između prepoznatljivoga i apstraktnoga (Na bregovima – prašuma, 1960, Hrvatski muzej naivne umjetnosti u Zagrebu, HMNU; Pejzaž sa sedam bregova i Crvena zima, 1966). Kompozicije radi dodavanjem mnogobrojnih istovrsnih, uglavnom kružnih elemenata, koji tvore nekoliko osnovnih motiva (sunce, oblaci, brežuljci, krošnje i cvijeće), raspoređenih u pravilnim ritmičnim nizovima (Orehovečki bregi i Možđenske šume, 1959, HMNU), svodeći pojave na jednostavne geometrijske oblike. Pravilnost i simetričnost kompozicije, pročišćena stilizacija, suptilnost i finoća kolorita, geometričnost i dominacija kružnoga oblika kao simbola savršenstva te cikličkoga kretanja rezultiraju dojmom reda, mira i sklada te optimizmom i duhovnošću (Moj zavičaj, 1961, i Zelene šume, 1965, HMNU; Veliki oblak, 1967, MSU u Beogradu; Veliki vrt, 1967). Perspektiva i proporcije prilagođene su značenju predočenoga u slikarovoj svijesti (Rijeka, 1960, i Cifrekov brijeg, 1970, HMNU; Stara Bednja, 1961; Put u bregove, 1964; Zelena polja, 1968); osobito se ističu predimenzionirani cvjetovi kao simboli života, neprestana rađanja i mladosti te sveopće harmonije i raja. Osim veličinom, cvjetovi se ističu bojom ili smještajem u slici (Aleja, 1962, i Tri cvijeta, 1963, HMNU; Bijeli cvijet, 1962, MG; Otoci, 1963; Noćno cvijeće, 1981), a katkad se mimikrično stapaju s brežuljcima, oblacima i suncem (Sunce i cvijet, 1967; Na brijegu cvijet, 1969). Ono na slikama ima veliko značenje kao izvor svjetlosti, topline i života, a njegovo izjednačivanje visinom i veličinom s brežuljcima te spuštanje na zemlju izraz je umjetnikova antropocentrizma (Prilaz mom domu, 1962; Prizemljeno sunce, 1987, HMNU). Osim sunca, nerijetko i drugi elementi prirode (cvijeće, brežuljci) zrače svjetlost u obliku svijetlih točkica koje se iz njih šire (Moj svijet, 1962, i Zora, 1963, HMNU), čime postiže iznimno majstorstvo u zanosnu osjećanju čarolije svjetla (G. Gamulin, 1971). Zbog transparentnosti i spontanosti tehnike lirski senzibilitet još više dolazi do izražaja u akvarelima (Šume, 1962, i Prašuma, 1985, HMNU; Oblaci, 1979, Muzej naivne i marginalne umetnosti u Jagodini) i akvareliranim bakropisima (Osunčana zemlja, 1985; Drvored, 1986), u kojima akcente postiže suprotstavljanjem toplih i hladnih boja. U crtežima tušem, izrađenima od čistih i tankih linija i bez sjenčanja, osobito dolaze do izražaja strukture i ritmizacija prikazanih oblika (Bregovi i Prašuma, 1960, HMNU; Maslačci, 1975). Prepoznatljivu poetiku i motive zadržava i u grafičkim tehnikama (bakropisi Prizemljeno sunce, 1985, HMNU, Šumica, 1988, Šumski cvijet, 1989). Autor je grafičkih mapa Rabuzin (serigrafije, predgovor V. Crnković, Zagreb 1973), Tre incisioni di Rabuzin con un brindisi (litoserigrafije, stihovi R. Carrieri, Milano 1973), Ivan Rabuzin (serigrafije, predgovor Vera Horvat-Pintarić, Milano 1979), Dubrava (serigrafije, predgovor J. Škunca, Zagreb 1985), U čast Ive Andrića (litoserigrafije, predgovor G. Bråhammar, stihovi A. Lundkvist, Malmö 1988), Prekomorje Ivana Rabuzina (L’Oltremare di Ivan Rabuzin; serigrafije, stihovi G. Mascioni, Lugano 1989), Grafički zapisi (akvarelirani bakropisi, predgovor Crnković, Ključ 1996) i Ivan Rabuzin. Velikani hrvatskog slikarstva (reprodukcije u ofsetu, bakropis, predgovor Crnković, Zagreb 1998). U 1970-ima i 1980-ima karakterističnim motivima i koloritom te prepoznatljivom morfologijom i ikonografijom oslikavao je porculanske servise, zdjele, vaze i ukrasne tanjure za njemačku tvrtku Rosenthal i Atelier Tomić iz Zagreba; osmišljavao je predloške za tapiserije i tkanine za francusku tvrtku Aubusson i švicarsku tvrtku Fisba te za marame i kišobrane Varaždinske industrije svile, konfekcije i kišobrana. Prema njegovim predlošcima izrađeni su veliki svečani zastor za kazalište Takarazuka u Tokyju 1980. i tapiserija u predavaonici Muzeja moderne umjetnosti u Urawi (Saitama) 1983, a prema njegovoj slici svečani zastor Gradskoga kazališta Trešnja u Zagrebu 1999. Izradio tri zidne slike za osnovnu školu u Novom Marofu 1982. Bavio se oblikovanjem namještaja, koji je oslikavao kombinacijom folklornih motiva i vlastitih cvjetnih stilizacija. Okušao se i kao scenograf (J. Malík, Loptica-hopsica, Zagrebačko kazalište lutaka, 1967; J. Ljvovič Švarc, Dva javora, Zagrebačko kazalište mladih, 1972; W. Gombrowicz, Opereta, Slovensko narodno kazalište u Ljubljani, 1974; K. Baranović, Licitarsko srce, HNK u Zagrebu, 1975; P. Čimbur, Gastarbajter, Narodno kazalište u Banjoj Luci, 1976; F. Lhotka, Đavo u selu, HNK u Splitu, 1986, i Narodno kazalište »Ivan Zajc« u Rijeci, 1987; J. Gotovac, Ero s onoga svijeta, HNK u Osijeku, 1990), ilustrirao knjige i slikovnice (G. Krklec, Pod Gupčevom lipom. Zagreb 1977, i Svjetlosti zavičaja. Varaždinske Toplice 2008; A. Golob, Novinarski zapisi iz starog i novog Varaždina. Varaždin 1988; A. Gardaš, Sunčanin cvijet. Zagreb 1990). Priređene su mu samostalne izložbe u Zagrebu (1960–61, 1967, 1970, 1974, 1976–77, 1979–81, 1985–86, 1988–90, 1992–99, 2001, 2005. s E. Feješom, 2006, 2008), Parizu (1963, 1965, 1967), Antibesu (1965, 1968), Milanu (1971, 1977, 1984), Varaždinu (1971, 1981–82, 1985, 1995), Bratislavi (1972, 1995), Dubrovniku (1972, 1988, 1999), Trebnju (1972), Ljubljani (1973, 1992), Karlovcu (1975, 1982), Varaždinskim Toplicama (1975), Beogradu (1976, 1984), Zemunu (1976), Zlataru (1976, 1990), Duisburgu (1977), Münchenu (1977, 1985, 1991, 1999), Zürichu (1978, 1992), Amsterdamu (1979), Svetozarevu (1984), Tokyju (1985, 1987. s I. Lackovićem Croatom), Novom Marofu (1986), Dugom Selu i Ivanić-Gradu (1987), Zadru (1987, 1998), Malom Lošinju (1988), Londonu i Malmöu (1989), Slovenj Gradecu i Nici (1990), Splitu (1990–91), Đakovu (1991, 1993, 2001), Caracasu, Osijeku i Slavonskom Brodu (1993), Velikoj Gorici i Rijeci (1995), Ozlju, Pazinu i Labinu (1998), Kninu i Šibeniku (1999) te posmrtno u Varaždinu (2011). Skupno je izlagao na izložbama slikara i kipara Hrvatskoga zagorja i Međimurja (Varaždin 1960–62, 1964, 1971–72, 1977–78, 1982), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), ULUH/HDLU od 1963, Zagrebački salon (1965–66, 1968 – nagrada, 1969–70, 1971 – nagrada, 1972, 1977), Beogradski trijenale (1967, 1970), Expo (Montréal 1967), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Umjetnost na tlu Jugoslavije od prethistorije do danas (Pariz 1971), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), Biennale akvarela Jugoslavije (Karlovac 1979 – nagrada, 1981, 1983), Jugoslavensko slikarstvo šeste decenije (Beograd 1980), Zilik (Karlovac 1980, 1984–85, 1993–94, 1997, 2000), Porečki annale (1983), Postojanost figurativnog 1950–1987 (Zagreb 1987), Tapiserija u Hrvatskoj (Zagreb 1988), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996) i Zagorski likovni salon (Krapina 1997). Izlagao i na izložbama hrvatskih (São Paulo 1960, Rim 1970, Zagreb 1971, Münster 1972, Mainz 1974, Lima 1988, Vancouver 1991, Milano 1992), jugoslavenskih (London 1961, 1976, Edinburgh i Sankt Peterburg 1962, Zagreb 1962–63, Beč 1963, Hamburg 1963–64, New York 1963, 1983, München 1966, 1980, Amsterdam, Dubrovnik i Ciudad de México 1968, Pariz 1968, 1976, Laval 1969, Venecija 1970, Rim 1971, 1974, Trebnje 1971–72, 1984 – nagrada, Düsseldorf 1972, 1975, Zürich 1972, Tbilisi 1973, Milano 1974–75, Bremen 1974, Verona 1975, Bern i Haarlem 1976, Washington 1976, 1988, Essen 1984, Peking i Tokyo 1986, Kuala Lumpur i São Paulo 1987, Buenos Aires i Madrid 1988) i svjetskih naivnih umjetnika (New York 1966, Morges 1972, 2005, Lugano 1973 – nagrada, London 1984, Firenca 1993, Tokyo 1996, Lausanne i Beč 2001, Torino 2002–03, Düsseldorf 2005) te na trijenalu insitne umjetnosti (Bratislava 1966, 1969 – nagrada, 1994, 1997, 2000), Saboru izvornih umjetnika (Zlatar 1972–73, 1975, 1978 – nagrada, 1986) i bijenalu jugoslavenske naivne umjetnosti (Svetozarevo 1981 – nagrada, 1987, 1989 – nagrada). — Rabuzin se bavio i kolekcionarstvom. Svoju zbirku od 124 crteža, u kojoj dominiraju figure, portreti i aktovi hrvatskih umjetnika (I. Meštrović, Slava Raškaj, M. Rački, J. Račić, V. Radauš, E. Murtić, Z. Prica), predstavio je na izložbama u Varaždinskim Toplicama 1996. i 1998. i u Karlovcu 1996. te donirao Galeriji starih i novih majstora Gradskoga muzeja Varaždin 2003. U obitelji mu se pak u Ključu čuva vrijedna zbirka grafika (M. C. Crnčić, B. Šenoa, T. Krizman, J. i F. Riepenhausen, japanski drvorezi), izlagana u Varaždinskim Toplicama 1994, 1995. i 1999. te u Zagrebu 1995. — Autor je proznih zapisaka i pjesama (Zapisi o nenaslikanim slikama. Kaj, 1973; Nedjeljni zapisi 1944–1994. Zagreb 1994, dopunjeno izd. Varaždinske Toplice 2001), koji svjedoče o stvaralaštvu impregniranom konkretnim doživljajima zavičajnoga ambijenta i univerzalnoga ishodišta prirodnih tokova (T. Maroević, 1995). Posvećene su mu zbirke pjesama Oči raja (Ključ 1991) te Hommage à mon ami B. Pavlovića (Zagreb 1993). O njegovu djelu snimljeno je 11 filmova (scenaristi primjerice Irena Vrkljan, 1961, R. Ivančević, 1972, I. Zidić, 1985, M. Mahečić, 1992, Svjetlana Sumpor, 2007). Dobitnik je Nagrade Varaždinske županije za životno djelo 1996. Svojim se djelima istaknuo kao »jedan od najvećih svjetskih majstora idile« (T. Šola, 1986) te »klasik hrvatske moderne umjetnosti i svjetske naive, jedan od najvećih lirskih slikara 20. stoljeća« (Crnković, 2012).
RABUZIN, Ivan. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/rabuzin-ivan>.