RUŽIČKA-STROZZI, Marija

RUŽIČKA-STROZZI, Marija, glumica (Litovel, 3. VIII. 1850 — Zagreb, 27. IX. 1937). U prvoj godini života s obitelji se preselila u Zagreb, gdje joj je otac Leopold dobio angažman u kazališnom orkestru. Iznimna glasa (alt), učila pjevanje u školi HGZ (V. Lichtenegger) – nastupila na zagrebačkoj praizvedbi operete Šerežanin I. N. Köcka 1864. kao Klementina te pjevala sopransku ariju iz opere Nabucco G. Verdija na koncertu HGZ 1866 – i pripremala se za studij na bečkom Konzervatoriju, ali je za nastupa 1866. oštetila glasnice te je morala odustati od pjevanja. Nakon liječenja privatno učila glumu u J. Freudenreicha ml., koji ju je pripremio za prvi nastup u zagrebačkom HNK. Debitirala 2. I. 1868. ulogom Jane u melodrami Lowoodska sirotica (Charlotte Birch-Pfeiffer), a već 17. veljače primljena je »u kazališno družtvo […] u svojstvu predstavljačice tragičnih ulogah«. Uza zagrebačko je kazalište ostala vezana do kraja života, s kraćim prekidom 1878. kad se usavršivala u bečkom Burgtheateru i imala uspio pokusni nastup, ali je otklonila ponuđeni angažman. Isprva je uglavnom dobivala uloge mladih djevojaka u tzv. naivnoj struci (Bojana, I. Kukuljević Sakcinski, Poturica, 1873; Marija, N. V. Gogolj, Revizor, 1874), katkad i manje uloge u operetama i operama (Siebel, C. Gounod, Faust, 1873), a postupno je tumačila i kompleksnije likove iz klasičnih komedija i tragedija, građanskih drama i konverzacijskih komada, u nekim sezonama i više od 60 različitih uloga: Aricija i Fedra (J. Racine, Fedra, 1871, 1889), Marija (J. W. Goethe, Clavigo, 1871), Luise Miller, Marija Stuart i Isabella (F. Schiller, Spletka i ljubav i Marija Stuart, 1873, Messinska vjerenica, 1914), Grofica Matilda (H. Laube, Struensee, 1876), Judita (K. Gutzkow, Uriel Acosta, 1876), Adelaida (G. Freytag, Novinari, 1878), Klara (G. Ohnet, Vlasnik talionica, 1885), Vojvotkinja (É. Pailleron, U svijetu dosade, 1885), Laurence (E. Brieux, Kolijevka, 1889), Barunica i Marguerite Gautier (A. Dumas sin, Polusvijet, 1893, i Gospođa s kamelijama, 1894), Srećana (J. N. Nestroy, Hudi duh Lumpacius Vagabundus, 1895), Klara (R. Bracco, Nevjernica, 1896), Katarina (A. N. Ostrovski, Bura, 1897), Medeja (F. Grillparzer, Zlatno runo, 1897), Duždevica i Candia (G. D’Annunzio, San jesenskog zapada, 1899, i Jorijeva kći, 1911), Katarina i Marina (G. Hauptmann, Osamljeni ljudi, 1900, i Elga, 1916), Jelena i Ranjevska (A. P. Čehov, Ujak Vanja, 1902, i Trešnjik, 1916), Aleksandra (C. F. Hebbel, Irud i Marijamna, 1904), Klitemnestra (Eshil, Orestija, 1904), Tekla (A. Strindberg, Vjerovnik, 1904), Erlynne (O. Wilde, Lepeza lady Windermerove, 1907), Agnès (H. Bernstein, Izrael, 1909), Ana Karenjina (E. Guiraud i L. N. Tolstoj, 1909), Klara (B. M. Bjørnson, Nad našu snagu, 1909), Karenina (Tolstoj, Živi mrtvac, 1911), Jokasta (Sofoklo, Kralj Edip, 1918), Makrina (S. Przybyszewski, Snijeg, 1922). Iznimno je glumačko umijeće u salonskom repertoaru, prema sudu kritike, pokazala tumačeći glumačku zvijezdu iz XVIII. st. Adrienne Lecouvreur u istoimenoj drami E. Scribea i E. Legouvéa, prožetoj nizom atraktivnih tirada i monologa iz poznatih kazališnih djela. Poseban je prinos dala izvedbama drama H. Ibsena, repertoarne okosnice na prijelazu XIX. u XX. st., kao Hesselova (Stupovi društva, 1891), Ella (John Gabriel Borkman, 1897), Ellida (Gospođa s mora, 1908), Rita (Mali Eyolf, 1911), Jedna gospođa (Kad mi mrtvi ustajemo, 1912) i Alina (Graditelj Solness, 1913). Zapažena u praizvedbama i obnovama dramskih djela hrvatskih autora, kao naslovna junakinja u Teuti (D. Demeter, 1894) i Katarini Zrinskoj (A. Tresić Pavičić, 1899) te Adela (E. Kumičić, Obiteljska tajna, 1890), Marija (M. Derenčin, Tri braka, 1891), Jelisava (F. Marković, Karlo Drački, 1894), Dora i Tomasina (M. Šenoa, Kneginja Dora, 1897, i Ban Pavao, 1904), Karmel (M. Dežman, Svršetak, 1897), Kristina (M. Nehajev, Svjećica, 1898), Mara (S. Tucić, Bura, 1901), Barbara (J. E. Tomić, Veronika Desinićka, 1903), Aleksandra (Tresić Pavičić, Hirud, 1910), Jelena (S. Miletić, Pribina, 1912), u dramatizacijama djela A. Šenoe Tereza (A. Benešić, Diogenes, 1903) i Marija (T. Strozzi, Čuvaj se senjske ruke, 1931). Neke od glavnih uloga, kojima se potvrdila kao vodeća tragičarka i salonska glumica, sa slabije izraženim smislom za komiku, ostvarila je glumeći s A. Fijanom 1880–1910. Prvi su put uspjelo nastupili kao mladi zaljubljenici Jelica i Stanko u pučkom igrokazu Barun Franjo Trenk (Tomić, 1880), a za umjetnički uspon hrvatskoga kazališta, napose za intendanta i glavnoga redatelja HNK Miletića 1894–98, ključne su njihove interpretacije glasovitih Shakespeareovih parova, govorno, mimički i gestualno razrađene u skladu s onodobnim poimanjem primjerne scenske interpretacije dramskoga stiha: Romeo i Julija (1885), Otelo i Desdemona (1885), Hamlet i Ofelija (1890), Benedikt i Beatrice (Mnogo vike ni za što, 1890), Bassanio i Porzia (Mletački trgovac, 1891), Macbeth i Lady Macbeth (1891), Koriolan i Volumnija (1894), Leont i Hermiona (Zimska priča, 1895), Tezej i Hipolita (San ljetne noći, 1895), Antonije i Kleopatra (1906). Veći su uspjeh u publike, međutim, postizali u salonskim i kostimiranim dramama V. Sardoua (Ipanov i Fedora, Fedora, 1883; Marcello i Gismonda, Gismonda, 1895; Andreas i Theodora, Theodora, 1899; Enrico i Zoraya, Vještica, 1906), I. Vojnovića (Braniewski i Wanda, Psyche, 1890), Laubea (Grof Essex i Jelisava, Grof Essex, 1898), A. W. Pinera (Aubrey i Paula, Njegova druga žena, 1898), Scribea (Bolingbroke i Vojvotkinja Marlborough, Čaša vode, 1904), A. Bissona (Lucien i Jacqueline, Strana žena, 1910). Prihvaćajući u zrelijim godinama drukčije uloge, »vrhunac umjetničkih ostvarenja dosegla [je] u trećoj fazi svojega glumačkog stvaralaštva u kreacijama majka, i to majka tragičnih udesa« (S. Batušić, 1950) te udovica i usamljenih ostarjelih žena: Gospođa Alving i Aase (Ibsen, Sablasti, 1896, i Peer Gynt, 1923), Mara Beneša, Majka Jugovića i Ane (Vojnović, Suton, 1903, Smrt majke Jugovića, 1907, i Maškarate iz potkuplja, 1924), Hekuba (F. Werfel i Euripid, Trojanke, 1916), Majka (P. Claudel, Blagovijest, 1922), Luce (V. Car Emin, Mrtva straža, 1923), Gospođa Bergman (F. Wedekind, Proljeće se budi, 1924), Raquinova (E. Zola, Tereza Raquin, 1933), Marija (M. Feldman, Profesor Žič, 1934). Samostalno ili s članovima Drame HNK gostovala u domaćim kazalištima (Dubrovnik, Pazin, Pula, Rijeka, Split, Zadar), u Trstu, Brnu, Sofiji i Pragu, gdje je na gostovanju 1894. mjesto u dvjema predviđenim predstavama nastupila u dvadesetak, te u Ljubljani, Sarajevu, Mostaru, Cetinju, Beogradu, Nišu i Kragujevcu. U gotovo sedam desetljeća glume na zagrebačkoj je pozornici prikazala šestotinjak likova u povijesno, stilski, tematski i žanrovski posve različitim tekstovima, prilagođujući se razmjerno uspjelo velikim promjenama u sastavu ansambla, organizaciji kazališta, ulozi redatelja u oblikovanju predstave i glumačkom stilu, napose u govornoj karakterizaciji. Sustavno se pripremala za uloge, što je uključivalo čitanje cijele drame, a ne samo ispisa uloge, kako je bilo uvriježeno do prvih desetljeća XX. st. Njezinu glumačku osobnost analizirao je B. Gavella (1953), ocijenivši da je bila »ideal žene-dame […] u najljepšem smislu riječi. Ona je bila utjelovljeni ženski šarm. Baš u naročitoj naravi toga šarma bila je njezina jedinstvenost. Nije to bio šarm ženskasto difuzan, već prilično karakterno obojen. No ta karakternost nije prelazila u neku karakternu specifikaciju, ostajala je nekako općeženska […] Ona je bila doduše salonska heroina, podvlačim salonska, jer je tek po nuždi, pod pritiskom godina, prešla u pravu heroinsku struku, ali kao da je bila sretna kad je mogla odbaciti masku heroinstva […] i uteći se dubokoj, ženskoj, toploj srdačnosti. […] Strozzijeva nije bila glumica velikih zamaha, ali zato dubljeg intenziteta. Njen organ nije bio prevelik, ali je titrao u svim preljevima […] od naivnog tepanja do najburnije strasti, od plemenitog revolta do tragičnog očajanja«. Za kazalište prevodila s talijanskoga, francuskoga i češkoga jezika (T. Gherardi del Testa, Adelaidino kraljevstvo, 1891; E. Grenet-Dancourt, Kako da ga dočekam, 1891; Scribe i Legouvè, Adrienne Lecouvreur, 1893; Sardou, Gismonda, 1895; Gabriela Preissová, Gazdina roba, 1896); prijevod Marije Antoinette P. Giacomettija tiskan je (Zagreb 1892). Bila je počasna članica Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (Zmajica od Talije), Jugoslavensko-čehoslovačke lige i praškoga Narodnoga kazališta. Na šelak-pločama tvrtke Edison Bell Penkala snimljeni su joj dijelovi izvedbe Vojnovićeve Smrti majke Jugovića (s. a.) te recitacije dviju pjesama D. Domjanića (1928). Njezin je lik na kompoziciji V. Bukovca Hrvatski narodni preporod (1896; HPM, zastor zagrebačkoga HNK); portretirali su je i I. Hochetlinger (oko 1895), Nasta Rojc (1914; HNK u Zagrebu), O. Antonini (reprodukcija crteža ugljenom na naslovnici tjednika Svijet, 1928, 10), a Antonija Kulčar snimila je seriju njezinih kazališnih fotografija (negativi u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU). Poprsja u bronci izradili su joj Mila Wod (oko 1917) i F. Kršinić (1932; HNK u Zagrebu). Hrvatska je pošta 2000. izdala marku s njezinim likom (dizajn H. Šercar, serija Znameniti Hrvati). U zagrebačkoj Galeriji MH održana je 2003. izložba Stoljeće jedne dinastije o kazališno-glazbenoj obitelji Strozzi.