ŠAGI-BUNIĆ, Tomislav Janko

ŠAGI-BUNIĆ, Tomislav Janko, teolog (Brodarovec kraj Ivanca, 2. II. 1923 — Zagreb, 21. VII. 1999). Franjevačku klasičnu gimnaziju završio u Varaždinu 1943. te na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1949. i doktorirao 1951. tezom Kristologija Prokla Carigradskog (434–446). U Kapucinski red stupio 1940, za svećenika zaređen 1948. U Ilirskoj kapucinskoj provinciji bio je odgojitelj studenata 1952–55. i 1958–59, provincijski tajnik 1952–55. i 1961–65, provincijal 1955–58, predstojnik za studij 1958–61, definitor 1964–67. i savjetnik za Hrvatski komesarijat 1967–70. te prvi poglavar današnjega samostana sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu 1963–70. Pokrenuo 1961. i uređivao glasilo Folium Provinciae Illyriae Ordinis fratrum minorum capuccinorum, sudjelovao 1968. u radu Vrhovne skupštine Reda za obnovu konstitucija i redigirao njihov hrvatski prijevod (Konstitucije Manje braće kapucina. Zagreb 1970). Na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (od 1973. Katolički bogoslovni fakultet) od 1953. do umirovljenja 1993. predavao poglavito kolegije iz patrologije, dogmatike i ekumenske teologije (redoviti profesor od 1968), bio dekan 1969–71, 1974–78. i 1990–92, pisao o povijesti Fakulteta (Bogoslovska smotra, 1969; Svesci, 1969; Croatica Christiana periodica, 1990, 1993) te bitno pridonio njegovu ponovnomu uključenju u Zagrebačko sveučilište 1990; u Institutu za teološku kulturu laika predavao od njegova osnutka 1969. do kraja života. — U početku se bavio patrologijom i dogmatikom, proučavajući povijesno-teološki kontekst Kalcedonskoga koncila u djelu »Deus perfectus et homo perfectus« a concilio Ephesino (a. 431) ad Chalcedonense (a. 451) (1965) i člancima u časopisu Laurentianum (Rim 1962–64, 1967–68), od kojih su neki objavljeni u Rimu kao p. o. (»Duo perfecta« et »duae naturae« in definitione dogmatica Chalcedonensi, 1964; Problemata Christologiae Chalcedonensis, 1969). O životima i nauku crkvenih pisaca prvih stoljeća objavio je djelo Povijest kršćanske literature (1976) i više članaka u Glasu Koncila (GK; skupljeno u knjizi Izazov starih, 1972), o krštenju pisao u časopisu Laurentianum (1961–62) i opširnije u knjizi Krštenje izvan Crkve (1970), a o euharistiji navlastito u djelu Euharistija u životu Crkve kroz povijest (1984). Mariološkim i marijanskim temama posvetio je knjižice propovijedi Veliki znak (Zagreb 1952) i Golubica mira (Rijeka 1957) te izdanje Kristološka mariologija (Zagreb 1976) s prijevodom i komentarom Proklove homilije o Bogorodici. Kao osobni teolog zagrebačkoga nadbiskupa F. Šepera sudjelovao je u radu II. vatikanskoga koncila 1962–65. i redovito na Radio-Vatikanu za hrvatske slušatelje komentirao četvrto zasjedanje 1965. Time je započeo nov tematski ciklus njegova opusa, posvećen tumačenju i implementaciji koncilskih odredba, o čem je pisao u mnogobrojnim periodicima, skupivši dio članaka u knjigama Ali drugog puta nema (1969) i Vrijeme suodgovornosti (1981–1982). Kao jedan od najvećih promicatelja poslijekoncilske obnove sudjelovao je u pokretanju današnjega tjednika GK 1963, časopisa Svesci – Kršćanska sadašnjost 1966 (od 1969. Svesci; urednik do 1971) te Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost 1968, kojemu je kao Teološkomu društvu Kršćanska sadašnjost bio prvi predsjednik 1977–89 (radovi o njegovoj povijesti tiskani su mu u Zagrebu u izdanjima Kršćanska sadašnjost 1968–1993, 1993, i Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja, 2008). Bio je član prvoga saziva Međunarodne papinske teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere u Rimu 1969–74. U duhu koncilskih gibanja angažirao se na području ekumenizma, bio prvi tajnik Biskupske komisije za ekumenizam pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije (1967), savjetnik Tajništva za jedinstvo kršćana u Rimu 1968–73, supokretač i urednik biltena GK za ekumenska pitanja Poslušni duhu 1966. te suradnik u zbornicima Vjerske zajednice u Jugoslaviji (Zagreb 1970), Evangelizacija u našem prostoru i vremenu (Zagreb 1977), Objava i teologija (Zagreb 1977) i Crkva u suvremenom svijetu (Beograd 1979). Zauzimao se za dijalog s drugim religijama, ateistima i agnosticima te bio savjetnik Tajništva za one koji ne vjeruju u Rimu 1966–73, a pitanjima odnosa crkvenih i državnih vlasti te religije i politike bavio se u svojim djelima Crkva i domovina (1970), Novi ustav i sloboda vjeroispovijesti (Zagreb 1973; prethodno objavljivano u GK), Katolička crkva i hrvatski narod (1983) i u knjižici Gdje prebiva nada (Zagreb 1993; prethodno objavljeno u Kani, njem. prijevod u Zeitschrift für Kulturaustausch, Stuttgart 1993) te u zborniku Religija i nacija (Zagreb 1984). Od 1983. do kraja života najviše je pisao o »civilizaciji ljubavi«, pojmu koji je preuzeo od papa Pavla VI. i Ivana Pavla II, skupivši priloge o tom u djelu Prema civilizaciji ljubavi (1998). Objavio je knjige propovijedi i duhovnih nagovora Dođi Gospodine (1953), Znati i živjeti (Zagreb 1953), Bogu nije nitko nevažan (1961), Kršćanstvo ne može biti umorno (1962) i Nema privatnoga Boga (1970), a teološke meditacije tiskane 1998–99. u GK skupljene su mu u djelima Živjeti Kristovim Duhom Svetim (1998) i Motriti lice Očevo (2000). Teologijom redovničkoga i svećeničkoga poziva bavio se napose u knjižici Djevice u Crkvi Kristovoj (Zagreb 1958) i u djelu Svećenik kome da služi (1970). Objavljivao je i radove o istaknutim kapucinima (Folium Provinciae Illyriae Ordinis fratrum minorum capuccinorum, 1961–62, 1964; zbornik Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme. Rijeka 1997), navlastito o L. B. Mandiću (Četiri poruke sv. Leopolda Bogdana Mandića. Zagreb 1983, njem. prijevod 1984, tal. prijevod Padova—Zagreb 1983; Euharistijski put sv. Leopolda Bogdana Mandića. Zagreb 1984, 2000²), prvi s talijanskoga prevevši njegov životopis Pater Leopold Pietra da Valdiporra (Zagreb 1946, pet izmijenjenih izd. do 1988). O hrvatskim teolozima pisao u izdanjima Mons dr Stjepan Bakšić (Zagreb 1959), Bogorodica u hrvatskom narodu (Zagreb 1978) i Misao i djelo Ivana Stojkovića (Zagreb 1986) – s B. Dudom i F. Šanjekom uvodom popratio Stojkovićevo djelo Tractatus de Ecclesia (Zagreb 1983) – te sastavio sinkronistički uvid u život i doba Aurelija Augustina u prijevodu njegova djela O državi Božjoj (3. Zagreb 1996). Surađivao i u izdanjima Franjo među Hrvatima (1976), Objava i teologija (1977), Tijelo, sport i teologija (1988), Teologija grada (1990), Isus Krist Bogočovjek i Spasitelj (1997) i Isus Krist – jučer, danas i uvijeke (1998), tiskanima u Zagrebu, te u mnogobrojnim periodicima (Encyclopaedia moderna, Kulturni radnik, Katehist, AKSA, Vrijeme i Riječ, Sv. Cecilija, Služba Božja, Svjedočenje, Duh zajedništva, Prijatelj ljudi). Priredio izdanje Liturgija uskrsne noći (Zagreb 1957), s hrvatskim prijevodom tekstova i kratkim tumačenjima, te knjigu »članaka, pokušaja, izvještaja, dokumenata« Misao i djelo (Zagreb 1961). Objavljen mu je omanji izbor tekstova (Istrgnute misli, 2008). Potpisivao se i prezimenom Šagi (Šagij), tekstove na latinskom imenom Thomislaus. Vrstan poznavatelj povijesti kršćanske literature i crkvenoga nauka, dao je snažan pečat razvoju teološke misli u Hrvata, osobito patrologije i dogmatike, a kao jedan od najboljih hrvatskih poznavatelja nauka II. vatikanskoga koncila, postao je njegov priznati tumač i pregalac u pretakanju u crkvenu i društvenu zbilju. U koncilskom je duhu promicao dijalog Crkve sa suvremenim svijetom, tumačeći njezina temeljna stajališta i nauk, sudjelovao u razvoju ekumenskih gibanja te bio otvoren prema novim teološkim strujanjima. Bio je član hrvatskoga kluba PEN od 1971. i dopisni član JAZU od 1979. Dobio Državnu nagradu za životno djelo 1994. O njem je održan skup u Zagrebu 2009. te snimljen dokumentarni film Tomislav Janko Šagi Bunić – pokoncilski teolog i mislilac 21. stoljeća (A. Bašić, 2013). Ostavština mu se čuva u samostanu sv. Mihaela u Zagrebu.