SCHWARZ, David

SCHWARZ, David (Schwartz), izumitelj (Keszthely, 7. XII. 1850 — Beč, 13. I. 1897). U rodnom gradu završio židovsku osnovnu školu, a u Županji, kamo se doselio na poč. 1860-ih, izučio za trgovca. Od kraja 1870-ih živio u Osijeku, u drugoj pol. 1880-ih s obitelji se nastanio u Zagrebu. Bavio se trgovinom drvenom građom te kraj Našica podignuo pilanu. U strojarstvu samouk; za duljega oporavka nakon ozljede u požaru u drugoj pol. 1880-ih upoznao se s tehničkom literaturom, što ga je navelo na zamisao o upravljivoj aerostatičkoj letjelici čvrste konstrukcije s motornim pogonom i kruto ovješenom gondolom mjesto balonske košare. Napustivši trgovanje, posvetio se konstruiranju zračnoga broda, u izradbi nacrta kojega mu je pomagao šumarski inženjer J. Pfister. Prvotni planovi vjerojatno su predviđali drveni kostur, no kad je 1889. na Svjetskoj izložbi u Parizu predstavljen aluminij, uočio je njegovu primjenjivost u zrakoplovnoj tehnici te pošao upoznati tehnologiju proizvodnje u pogonima tvorničara C. Berga u Lüdenscheidu i Evekingu, napose u svezi s mogućnostima povećanja čvrstoće aluminijskih slitina te spajanja dijelova zakivanjem i lemljenjem. Na poč. 1892. projekt letjelice u Beču je neuspjelo ponudio austrougarskomu Ministarstvu rata, potom ruskomu veleposlanstvu, na preporuku kojega je uz vojnu potporu potkraj godine u Sankt Peterburgu započeo gradnju. S tim u svezi u kolovozu 1892. s Bergom je sklopio ugovor o djelomičnom zajmovnom financiranju, tehničkoj izvedbi i dostavi dijelova, obvezavši se prinijeti idejni nacrt te nadzirati sklapanje i pokusne letove. Pod njegovim je vodstvom u ljeto 1894. dovršen prvi metalni zračni brod duljine 31 m, mase 2530 kg i obujma 3284 m³, no pokusni let u rujnu nije uspio jer je pri punjenju vodikom došlo do pucanja unutarnjih radijalnih nosača te djelomične implozije i propuštanja vanjske aluminijske stijenke, nakon čega je u nerazjašnjenim okolnostima (navodno pod sumnjom na špijunažu) napustio Rusiju, a brod je proglašen neuporabivim te rastavljen. U prosincu 1894. sklopio je novi ugovor – u njem je istaknut kao izumitelj – u kojem je Berga ovlastio za gradnju zračnih brodova za prusku odn. njemačku vladu, ali isključivo pod njegovim tehničkim vodstvom i uz diobu dobiti, što se odnosilo i na nasljednike. Nakon što je 1895. pothvat zadobio potporu oblasti, vojni i Bergovi inženjeri prema njegovim su naputcima izradili nacrte te sastavne dijelove, montirane na berlinskom vojnom vježbalištu Tempelhofu 1896, u čem je sudjelovalo ljudstvo Odreda zračnih brodova. I drugi brod bio je gotovo u cijelosti izgrađen od aluminija, aerodinamičnoga cilindričnoga oblika sa stožastim prednjim dijelom, duljine 38,32 m, promjera 12 m, mase 3560 kg i obujma 3697 m³. Rešetkasti nosači i uzdužni profili tvorili su kostur konstrukcije presvučene aluminijskom ljuskom debljine 0,2 mm, a uz donji dio trupa bila je pričvršćena gondola. Četverocilindrični benzinski motor tipa Daimler od 12,9 konjskih snaga trebao je sustavom prijenosnih remena pokretati četiri propelera (dva bočna i stražnji za potisak i usmjerivanje te jedan između trupa i gondole za dodatni uzgon), a proračunata nosivost broda bila je 240 kg (osoba i 130 kg balasta). Pokusno polijetanje u listopadu 1896. nije uspjelo zbog vodika nedostatne čistoće. Kad je zadovoljavajući vodik na poč. 1897. proizveden, Schwarz je iznenada umro te je sporazumno s Bergom njegov udio u poslovnom pothvatu preuzela udovica mu Melanija rođ. Kaufmann, po čijem je nalogu prvi javni let izveden 3. XI. 1897. Angažiran mjesto djelatnih letača Odreda zračnih brodova, bivši dočasnik zemaljskoga osoblja strojobravar E. Jagels uzletio je isključivši uzgonski propeler; brod je isprva svladavao protuvjetar od približno 25 km/h, no pod snažnim opterećenjem skliznuli su pogonski remeni pa se Jagels, izgubivši nadzor nad smjerom kretanja, nadomak četvrti Wilmersdorf odlučio na žurno slijetanje naglim ispuštanjem vodika (prema instrumentima, dosegnuta je visina od približno 460 m, na kojoj je brzina vjetra bila 45 km/h). Brod je pritom uništen, a on se spasio iskakanjem na maloj visini. Ocjene o uspjehu leta bile su podijeljene pa pruske odn. njemačke oblasti nisu naručile proizvodnju, već ju je Berg – potaknut i neuspjehom patentne zaštite – 1898. ugovorio s F. von Zeppelinom i njegovim Društvom za promicanje zrakoplovstva (na temelju stečenih iskustava poletio je 1900. zračni brod LZ 1). S tim u svezi udovici je prema ugovorima s Bergom i Zeppelinom isplaćena naknada. Navodi o dijelu Schwarzovih životopisnih podataka i postignuća nepouzdani su, pa i proturječni, no kao idejnomu tvorcu i voditelju izradbe prve upravljive aerostatičke letjelice krute konstrukcije nedvojbeno mu pripada istaknuto mjesto u povijesti razvoja zrakoplovne tehnike. — Propeler broda iz 1896. te dio dokumenata vezanih uza suradnju s Bergom (nacrti, ugovori, korespondencija) u Njemačkom su prirodoslovnom i tehničkom muzeju u Münchenu. U Mađarskoj su izdane poštanske marke (1948, 1977) i medalje (Z. Képíró, 1975) s njegovim likom te 1967. u Prometnom muzeju u Budimpešti (u kojem je u parku skulptura od 1968. i njegovo poprsje, rad I. J. Nagya) priređena memorijalna izložba, u Lüdenscheidu je 2000. u Povijesnom muzeju (u stalnom postavu kojega je motor broda iz 1896) također priređena izložba, a ispred Tehničkoga muzeja u Zagrebu postavljen mu je 2001. portret u bronci (S. Gračan). God. 1991. i Kuba je izdala poštansku marku s njegovim likom, a izrađena je i brončana plaketa (A. Shagin).