ŠOVAGOVIĆ, Fabijan

ŠOVAGOVIĆ, Fabijan, glumac (Ladimirevci kraj Valpova, 4. I. 1932 — Zagreb, 1. I. 2001). Građevinsku školu završio u Osijeku 1953, diplomirao na ADU u Zagrebu 1959. Kao građevinski tehničar 1953. kratko radio u daruvarskom poduzeću »Radnik«. God. 1953–57. honorarni te 1957–65. i od 1979. do umirovljenja 1997. pravi član ansambla Zagrebačkoga dramskoga kazališta (od 1970. Dramsko kazalište »Gavella«, od 1992. Gradsko dramsko kazalište »Gavella«); slobodni umjetnik 1965–66. i 1972–79, u zagrebačkom HNK 1966–72. Isprva glumio u amaterskim predstavama u rodnom mjestu i osječkom KUD »Milica Križan«, a kao student debitirao u Zagrebačkom dramskom kazalištu u Golgoti M. Krleže (1954). Ostvario je niz zapaženih uloga klasičnoga i suvremenoga repertoara, istaknuvši se među ostalim kao Arlekin (J. Kaštelan, Pijesak i pjena, 1958), Skup (M. Držić, 1959), Viktor (V. Kljaković, Aleksandar, 1961), Sganarelle (I. Ivanac, Odmor za umorne jahače ili Don Juanov osmijeh, 1961), Don Alvaro (C. Goldoni, Lukava udovica, 1962), Tartuffe (Molière, 1964), Kapetan (A. Strindberg, Mrtvački ples, 1965), Hoederer (J.-P. Sartre, Prljave ruke, 1984) i Lear (W. Shakespeare, Kralj Lear, 1985) u Zagrebačkom dramskom kazalištu/Dramskom kazalištu »Gavella«, Bartol (M. Matković, Ranjena ptica, 1966), Stavrogin (F. M. Dostojevski i A. Camus, Demoni, 1966), Estragon (S. Beckett, U očekivanju Godota, 1966), Dundo Maroje (Držić, 1967), Demosten (I. Kušan, Spomenik Demostenu, 1969; praizvedba na Radio-Zagrebu 1968), Lenbach (Krleža, U agoniji, 1969), Ante (I. Raos, Autodafe moga oca, 1970) i Julije Cezar (Shakespeare, 1970) u HNK u Zagrebu te kao Direktor (M. Kundera, Ševa, 1974), Noa (R. N. Nash, Trgovac kišom, 1975), Radnik (S. Mrożek, Emigranti, 1975), Josip Zeljić Joza (Kušan, Čaruga, 1976; Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 1977) i Ilija Čvorović (D. Kovačević, Balkanski špijun, 1983) u Teatru u gostima. U Teatru &TD odigrao je Biskupa (J. Genet, Balkon, 1966), Caccinija (A. Šoljan, Galilejevo uzašašće, 1967), Zidara (G. Grass, Plebejci uvježbavaju ustanak, 1971), Lenjina (T. Stoppard, Travestije, 1980), na Dubrovačkim ljetnim igrama istaknuo se kao Prokupio (Ljubovnici, nepoznati dubrovački autor iz XVII. st., 1961), Niko (I. Vojnović, Allons enfants!, 1965), Shakespeareov Klaudije (Hamlet, 1967) i Julije Cezar (1969), Nepoznati (Krleža, Kristofor Kolumbo, 1973) i Negromant (Dundo Maroje, 1974), a na Splitskom ljetu kao Mosca (B. Jonson, Volpone, 1977). Nakratko je pristupio Glumačkoj družini »Histrion« te u Shakespeareovoj Oluji (1980) odigrao Prospera. Glumio također u Zagrebačkom pionirskom kazalištu (John Kent, M. Twain i M. Marković, Kraljević i prosjak, 1956; Car Jedan, Lj. Đokić, Biberče, 1957), kazališnoj radionici skupine ADD (Vučeta, I. Bakmaz, Pastirska igra, 1968) i u Malom kazalištu »Trešnjevka« (Miroslav, Z. Bajsić, Gle, kako dan lijepo počinje!, 1979). Vrhunac je dosegnuo naslovnom ulogom u romanu I. Kozarca Đuka Begović (dramatizacija M. S. Mađer), koju je isprva igrao u osječkom HNK (1973). Skrativši i doradivši tekst, predstavu je kao monodramu s Teatrom u gostima odigrao petstotinjak puta (Zlatna kolajna na Međunarodnom festivalu monodrame i pantomime u Zemunu 1976); Kozarčevu realističku romanesknu materiju toliko je napunio svojom glumom »da je taj šokački život iz inata nadvio nad nepojamne psihičke ponore Dostojevskog« (D. Foretić). Estetski i literarno Đukin je lik nadogradio u autobiografskom dramskom tekstu Sokol ga nije volio (Prolog, 1981, 47; Privlaka 1986, Vinkovci 2003²), o stradavanju slavonskoga seljaka u sudaru sukobljenih strana i ideologija za II. svjetskoga rata i poraća. Popularnost su stekli kazališno uprizorenje toga djela (praizvedba 1982. i oko 200 izvedba u Dramskom kazalištu »Gavella«; Nagrada »Vladimir Nazor« 1982, Sterijina nagrada 1983) i ekranizacija u režiji B. Schmidta (1988, koscenarist), u kojima je odigrao oca obitelji Šimu Begovića. Zarana se opirući doktrini po kojoj je gluma podređena režiji, a režija i kazališna izvedba literaturi, razvio je osebujan stil. Izrazito široka glumačkoga raspona, glumio je likove s kojima se mogao suživjeti i prilagoditi ih svojoj naravi. Na filmu je debitirao 1957 (F. Hanžeković, Svoga tela gospodar) i odigrao oko 70 uloga. Najčešće je glumio osobenjake te izmučene i poremećene likove, katkad s crtom fanatizma, tumačeći ih uvjerljivim i nijansiranim varijacijama osobne glumačke manire, a bez karikaturalnosti – obilježavajući i u epizodnim ulogama ugođaj čitave scene pa i djela – kao u filmovima Prometej s otoka Viševice V. Mimice (1965), Breza A. Babaje (1967, Joža Sveti), Ritam zločina (1981, nagrade za najbolju ulogu na festivalima u Portu 1981. i Madridu 1982), Čovjek koji je volio sprovode (1989, Zlatna arena u Puli za epizodnu ulogu) i Orao (1990) Z. Tadića. Podjednako je dojmljiv i kao žrtva represije u Lisicama (K. Papić, 1969; Nagrada »Vladimir Nazor« i Grand prix na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu 1970), cinični komentator zlouporabe moći i društvene dekadencije u Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj (Papić, 1973) te filmovima F. Hadžića Novinar (1979) i Ambasador (1984, Zlatna arena za epizodnu ulogu), bešćutni ubojica u Događaju (Mimica, 1969) i suprug mlađe žene u Kući (B. Žižić, 1975; Grand prix na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu). Zapažen i u komediji, u koju unosi duh ozbiljnosti i svijest o neskladu u svijetu, primjerice kao otac nezadovoljan društvenim i profesionalnim statusom u Imam 2 mame i 2 tate K. Golika (1968) ili u TV seriji Prosjaci i sinovi A. Vrdoljaka (1972, prikazano 1984). Implikacije psihološke slojevitosti unosi i u plošne likove, kao u Papićevu Izbavitelju (1976), a impozantnost njegove glumačke pojave razvidna je i u manjim epizodama, primjerice Matije Gupca u Mimičinoj Seljačkoj buni 1573 (1975). Istaknuo se i u filmovima H-8… (1958) N. Tanhofera, Mimičinima Ponedjeljak ili utorak (1966), Hranjenik (1970) i Makedonski dio pakla (1971), Vrdoljakovima U gori raste zelen bor (1971), Deps (1974), Mećava (1977) i Povratak (1979), Golikovima Živjeti od ljubavi (1973) i Pucanj (1977), Žižićevima Ne naginji se van (1977) i Daj što daš (1979), Hoću živjeti M. Mikuljana (1982), Tadićevima San o ruži (1986) i Osuđeni (1987), Diploma za smrt Ž. Tomića (1989), Ljeto za sjećanje B. Gamulina (1990) i Schmidtovu Đuki Begoviću (1991, koscenarist). Koscenarist, sa Žižićem, filma Cijena života (1994). Nastupao u TV dramama i serijama Propali dvori (1963) i Sam čovjek (1968) E. Galića, Kuda idu divlje svinje (I. Hetrich, 1970–71), Zlatni mladić (V. Gerić, 1970), Ča smo na ovon svitu (D. Marušić, 1973), U registraturi (1974) i Velo misto (1980–81) J. Marušića, Punom parom (M. Fanelli, 1978–80) i Jelenko (O. Gluščević, 1980–81). Snimio LP ploču s recitacijama (A. B. Šimić, T. Ujević, D. Cesarić) i monodramom Đuka Begović (Jugoton, 1976). Člancima o glumi i kazalištu te esejima surađivao je u izdanjima Telegram (1965), Kulturni radnik (1966), Dubrovnik (1967), Vjesnik (1968, 1973, 1976), Kritika (1971), Glas Slavonije (1973), Scena (Novi Sad 1973–74), VUS (1974), Večernji list (1981, 1984), Prolog (1982; Novi Prolog, 1988), Danas (1984), Dani hvarskog kazališta (1984) i Krležini dani u Osijeku 1987–1990–1991 (Osijek—Zagreb 1992); supokrenuo kazališnu reviju Mim 1984. i urednički potpisao njezin jedini, ogledni broj. Objavio zbirku kazališnih ogleda i proznih zapisaka Glumčevi zapisi (Zagreb 1977, 1979²) te esejističko-pripovjednu zbirku Slavonski divani Fabe Šovagova (Vinkovci 1996). Uvršten je u izbore Sto hrvatskih pisaca ’92 (Zagreb 1992), Sretne ulice (Književna revija, 1999, 3–6), Šokačka čitanka (Osijek 2006) i Poetika buke (Vinkovci 2010). Dobio i nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo i »Dubravko Dujšin« 1991, Počasnu Zlatnu arenu u Puli 1992, Nagradu hrvatskoga glumišta za životno djelo 1993. i Nagradu »Krešo Golik« 1996. Portretiran je u dokumentarnoj TV seriji Zvijezde iznad (Galić, 1995). Po njem su nazvane nagrade Društva hrvatskih filmskih redatelja (2001) i Festivala glumca u Vinkovcima (2004). U Ladimirevcima se od 2007. održava kulturno-etnografska manifestacija Memorijal Fabijana Šovagovića (od 2011. Šovini dani). Postavljeni su mu poprsje u bronci u Gradskom dramskom kazalištu »Gavella« (2005) i spomenik u rodnom mjestu (2007), oba S. Sikirica, te spomen-ploča s reljefnim portretom u bronci u Mesničkoj ul., kbr. 14, u Zagrebu (S. Gračan, 2010).