MARUŠIĆ, Radovan

MARUŠIĆ, Radovan, scenograf, kostimograf i dramatičar (Metković, 31. V. 1932 — Zenica, 10. IX. 2008). U Dubrovniku završio učiteljsku školu 1950, u Novom Sadu školu primijenjenih umjetnosti 1957 (odjel scenografije). Bio je scenograf u Narodnom kazalištu »Sterija« u Vršcu 1957–58. te u Narodnom kazalištu Zenica (NKZ; od 1994. Bosansko narodno kazalište Zenica, BNKZ) scenograf i kostimograf od 1958. i intendant od 1978. do umirovljenja 2004. Radom na više od 300 predstava te dugogodišnjim vodstvom pridonio poetskomu i repertoarnomu profiliranju zeničkoga kazališta. Nekonvencionalnoga izraza, težio je ravnoteži scenskih rješenja, dramaturških koncepcija i redateljske poetike. Atraktivnošću pak, nerijetko i obiljem scenskih znakova – od realistički koncipirane pozornice preko naglašenih stilizacija do apstraktnih forma – obogaćivao je estetske vrijednosti djelâ. Vizualnom dojmljivošću i funkcionalnošću izdvajaju se inscenacije u predstavama Pozdrav šerifu (A. Diklić, 1960), U logoru (M. Krleža, 1963), Kod večite slavine (M. Nastasijević, 1966, Sterijina nagrada 1967), Derviš i smrt i Pehlivan Šahin (M. Selimović i J. Putnik, 1967. i 1969), Tetovirana ruža (T. Williams, 1969, Nagrada grada Zenice 1970), Ugursuz (N. Ibrišimović, 1970, u suradnji, Sterijina nagrada 1971), Vrata od utrobe (M. Kovač i Z. Martinović, 1980), Grobnica za Borisa Davidoviča (D. Kiš, 1980, Sterijina nagrada 1981), Braća Karamazovi (F. M. Dostojevski i E. Schorm, 1990), Tijesna ulica (N. Mahfuz i N. Alispahić, 1995), Tvrđava (Selimović, Marušić i S. Stojanović, 1997), Bard (A. Šoljan, 1998), Braća (Nura Bazdulj-Hubijar, 1998), Dnevnik Ane Frank (Frances Goodrich i A. Hackett, 1999), Filoktet (H. Müller, 1999), Šehid (Z. Ključanin, 1999), Pukovniku nema ko da piše (G. García Márquez i Marušić, 2000), Ožalošćena porodica (B. Nušić, 2000) i Istorija bolesti (T. Kulenović i S. Hardi, 2002, nagrada na Festivalu bosanskohercegovačke drame). Za matično je kazalište često oblikovao i kostime (Kod večite slavine; Derviš i smrt; Pehlivan Šahin; Tetovirana ruža; Ugursuz; I. Andrić i Putnik, Na Drini ćuprija, 1978; F. Hadžić, Češalj, 1981; A. Muradbegović, Na Božijem putu, 1992; A. Isaković, Hasanaginica, 1994; Williams, Očišćenje, 1995; Ibrišimović, Karabeg, 1996; Tvrđava) te dramatizirao djela (Desanka Maksimović, Tražim pomilovanje, 1965; J. Franičević Pločar, Vir, 1975; Isidora Sekulić, Isidorin krug kredom, 1987; M. Dizdar, Kameni spavač, 1997; Dostojevski, Ujakov san, 2003); autor je dvjestotinjak kazališnih plakata. Kao scenograf i kostimograf gostovao među ostalim u Srpskom narodnom kazalištu u Novom Sadu (J. S. Popović, Pokondirena tikva, 1973), Narodnom kazalištu »Ivan Zajc« u Rijeci (P. Petrović Pecija, Pljusak, 1978), osječkom HNK (O. Davičo i A. Ognjanović, Pesma, 1978; Euripid, Medeja, 1979), narodnim kazalištima u Subotici (K. Čašule, Crnila, 1975), Somboru (M. Matković, Na kraju puta, 1982) i Sarajevu (Nušić, Narodni poslanik, 1972; A. Horozić, Hasanaginica, 2000) te na Dubrovačkim ljetnim igrama (E. Bond, Lear, 1981); surađivao i na TV Sarajevo (U. Kovačević, Odbornici, 1975; A. Jevđević, Papirna, 1978). Dramsko stvaralaštvo započevši tekstovima za djecu Mali Ivica (NKZ, 1961) i Putovanje u svemir (NKZ, 1964), napisao dvadesetak djela, najčešće tematizirajući nesretne živote u kojima se apsurd rađa iz sudara stvarnosti i iluzije; mnoga su izvedena (Ne traži sveca u paklu, NKZ, 1965, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika BiH; Zaustavljeni let, kazalište »Sterija« u Vršcu, 1966; Šeherezadine noći, NKZ, 1967; Vila »Rajski mir«, Narodno kazalište Tuzla, 1990; Susjedi, BNKZ, 2001). Osobite su vrijednosti drame Otočanke (1977, praizvedba NKZ), o usamljenim ženama koje u turobnoj atmosferi otočnoga života, čekajući povratak sinova i muževa, oživljuju uspomene, te Vjetar raznosi, vjetar i donosi (u: 2 drame, 1987; praizvedba NKZ, 1985), pisana djelomice u ekspresionističko-naturalističkom prosedeu, metafora gorke ljudske sudbine u vrtlogu II. svjetskoga rata, koja se ubraja u najvrjednija ostvarenja suvremene bosanskohercegovačke drame (G. Muzaferija, 1984). Glavnina mu je dramskih radova skupljena u knjigama Clitocybe olearia (1996), Gubitnici (1998), Stari i novi gubitnici (2001) i Inferno (2004), a samostalno su tiskane komedija Vila »Rajski mir« (1990) te drame Katarina Kosača (1996) i Javorka (2002). Napisao i roman postmodernističke fakture Krnjesavac (2005). Dramama, pjesmama, kazališnim i prigodnim člancima te osvrtima surađivao u periodicima Naša riječ (1960, 1978), Pozorište (1962, 1966, 1975), Koraci (Kragujevac 1967), Oko (1973), Scena (Novi Sad 1975, 1981, 1989), Život (1978), Odjek (1980, 1982, 1985), Hijatus (1997), Oslobođenje (1997, 1999, 2005–07), Marulić (1999), Osvit (1999, 2004), Motrišta (2001, 2004), Književna Rijeka (2002, 2005), Hrvatska misao (2004), Književna republika (2005) i Pozorište (Novi Sad 2006) te u zbornicima Stoljeće bošnjačko-muslimanskog dramskog stvaralaštva (Zenica 1994) i Stoljeće HKD Napredak (Sarajevo—Zagreb 2007). Izvedena mu je radijska drama Komšije (Radio-Sarajevo, 1979). Autor je dramskoga prikaza bleiburške tragedije Leži posred polja jedna vojska cijela (1998) te pogovora u knjigama Egleni H. Hulusije (Zenica 1995) i Braća N. Bazdulj-Hubijar (Zenica 1998). Uvršten u izbore Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka (Sarajevo 2000), Jezik i hrid (Zagreb—Mostar 2005) i Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar 2008). Suutemeljitelj je Festivala bosanskohercegovačke drame u Zenici 2002, na kojem je priređena izložba njegovih scenografskih radova 2012. i po njem nazvana nagrada za najbolje likovno oblikovanje predstave 2013. Dopredsjednik Hrvatskoga kulturnoga društva »Napredak« 1996–2000. i glavni urednik Hrvatskoga narodnoga godišnjaka 1999–2008. Dobio nagrade grada Zenice 1970. i 2000. te ZAVNOBiH 1990, Sterijinu nagradu za osobite zasluge 1990. i Zlatni lovorov vijenac međunarodnoga kazališnoga festivala MESS 2000.