TRPIMIR I.
traži dalje ...TRPIMIR I, knez (IX. st.). Prvi hrvatski vladar u vrelima izrijekom posvjedočen kao »knez Hrvata« (»dux Chroatorum«), u čijem je naslovu i prvi spomen hrvatskoga imena, koje će se učvrstiti u drugoj pol. IX. st.; osnivač vladarske dinastije Trpimirovića. Ime mu je zabilježeno u oblicima Trepimero, Tripemero, Tripemirus, Tripimiro. Spominje se u svojoj ispravi, tzv. darovnici ili povelji kneza Trpimira, u Čedadskom evangelistaru, zapiscima teologa Gottschalka u djelu Tractatus de Trina Deitate te natpisima na zabatu oltarne pregrade negdašnje samostanske crkve u Rižinicama i, vjerojatno, na kamenom ulomku iz negdašnje samostanske crkve sv. Bartola na Kapitulu kraj Knina. U njima je zabilježen s vladarskim naslovima dom(i)nus, dux, rex, u nesustavnoj porabi kojih se zrcale društvene prilike onodobne franačke Europe. Drži se da je hrvatskom državom vladao najkasnije od 841. do približno 864. Prema darovnici – najstarijoj hrvatskoj vladarskoj ispravi, autentičnost i vjerodostojnost podataka koje je potanko razmatrana i uglavnom prihvaćena, a koja je najposlije datirana 841 (zadugo je bila datirana 852) – zaključuje se o njegovoj potpunoj vlasti nad Hrvatskom, vladalačko-upravnom sloju u njegovu krugu, klijentelsko-patronatskom odnosu s karolinškim vladarom Italije, vladarskoj ulozi u poodmaklu procesu pokrštavanja i povezanosti s benediktincima te o bliskim odnosima sa splitskim nadbiskupom Petrom (naziva ga compater). Zauzvrat što mu je nadbiskup dao srebro za opremanje samostanske crkve koju je dao podignuti (vjerojatno one u Rižinicama) Trpimir je darovnicom Splitskoj crkvi potvrdio uživanje posjeda u Lažanima i Tugarima (Poljica), crkvu sv. Jurja na Putalju – vjerojatno fundaciju prethodnika mu kneza Mislava darovanu Splitskoj crkvi – te desetinu od uroda vladarskoga posjeda Klis. Odnose s franačkim vladarom i krug pripadnosti potvrđuju i njegovo moguće hodočašće u Akvileju, odn. zapis njegova i imena sina mu Petra u Evangelistaru, služba njegova kapelana (dvorskoga pisara), nastala po uzoru na franačku, kao i razvoj crkvenoga graditeljstva, sukladan franačkim uzusima, te mnogobrojni materijalni nalazi. Boraveći na području Trpimirove vlasti dvije godine (vjerojatno 846–848) i oprimjerujući predestinaciju, Gottschalk je opisao znakovitost razigranosti konjâ za Trpimirova odlaska u sukob s »narodom Grka« i njihovim patricijem, s napomenom da je u nj krenuo s nedaleka imanja (uilla nostra). Premda zapis ima elemente narativa, povjesničari su potanko raspravljali o njegovu značenju, događaje uglavnom datirali u 846, u narodu Grka razaznavali bizantsku vojsku (vojsku stratega teme Dalmacije) ili onu stanovnika dalmatinskih gradova (ponajprije Splita i Trogira), svojedobno i Mlečane, ili pak zbivanja promatrali kao lokalni sukob Hrvata iz splitske okolice s gradskim stražama. Imanje su pak, sukladno darovnici, uglavnom poistovjećivali s vladarskim dvorom u Klisu, samostanom u Rižinicama, Bijaćima ili Lepurima. Na osnovi Gottschalkovih usputnih napomena o Dalmatincima i Latinima kao podanicima bizantskoga cara te o njihovoj uporabi naziva kralj i car sveobuhvatno je tumačena narav Trpimirova odnosa s dalmatinskim gradovima i Bizantom, pri čem su Latini uglavnom poistovjećivani s pučanstvom dalmatinskih gradova, a Dalmatinci katkad s Trpimirovim Hrvatima. Gotovo jednodušno Trpimir je prepoznavan u događajima povezanima s neuspjelim ratovanjem bugarskoga kana Borisa I. protiv Hrvata i sklapanjem mira, zabilježenima u spisu O upravljanju Carstvom (u kojem se spominje i njegov sin Krešimir) – čemu nema pouzdane potvrde, te je vjerojatnije riječ o jednom od njegovih nasljednika (Trpimir II. odn. Krešimir I) – a njegov vojni pohod neutemeljeno je prepoznat i u vijesti mletačkoga kroničara Ivana Đakona o slavenskom napadaju na Caorle. — Trpimirovo doba označuje završetak procesa formiranja kneževine s hrvatskim vladalačkim slojem u zaleđu istočnojadranske obale. Sama činjenica što ga vrela bilježe svjedoči o značenju njega i područja njegove vlasti u širim tadašnjim društveno-političkim prilikama, a njegovi odnosi sa Splitskom crkvom naznačuju rano etničko stapanje pučanstva zaleđa i obalnoga grada, unatoč pripadnosti različitim vrhovnim vlastima i jasnim granicama između njih. U tom je kontekstu on pravi začetnik ranosrednjovjekovne hrvatske državnosti. Drži se da većina hrvatskih narodnih vladara, počevši sa sinom mu Muncimirom (vjerojatno mlađi brat Zdeslavov), pripada njegovoj lozi. — U Klisu od 1991. djeluje Hrvatsko društvo »Trpimir«, u Kaštel-Starom i Zagrebu održan je 1992. skup o Trpimirovoj darovnici, ogranak MH u Kaštelima u pol. 1990-ih pokrenuo je Biblioteku Trpimir, a u RH se od 1995. za izniman prinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnomu ugledu države, njezinoj izgradnji i razvoju odnosa s drugim zemljama dodjeljuje Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom. Obrađivan je i publicistički, romansirano (T. M. Bilosnić, Hrvatski knezovi i kraljevi. Zadar 2007; N. Budak, Hrvatski vladari. Zagreb 2013), te u dokumentarno-igranoj TV seriji (Hrvatski kraljevi, 2011, D. Burić).
TRPIMIR I.. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/trpimir-i>.