VETTER VON LILIENBERG, Wenzel

VETTER VON LILIENBERG, Wenzel (Lilienberg; Alois, Venceslao, Vjenceslav, Václav), general i dalmatinski namjesnik (Čáslav, 16. III. 1767 — Zadar, 6. II. 1840). U vojnu službu stupio kao kadet 1790; poručnik od 1793, natporučnik 1796, satnik 1797, bojnik 1800, potpukovnik 1805, pukovnik 1807, general-bojnik 1809, podmaršal 1817. i general topništva od 1838. Sudjelovao je u borbama protiv revolucionarne Francuske i Napoleona do 1812, postao 1816. tvrđavnim zapovjednikom u Salzburgu, 1821–22. bio vojni upravitelj u Alessandriji (Pijemont), 1823–26. na Siciliji, 1827. zapovjednik grada i tvrđave u Veneciji, 1828–29. vojni upravitelj austrijskoga Primorja u Trstu. Višeput ranjavan, odlikovan je Viteškim križem Reda Marije Terezije 1802. i Redom željezne krune I. razreda 1823, uzdignut u grofovski stalež 1813, imenovan c. k. komornikom 1817. i tajnim savjetnikom 1823. te pukovnikom vlasnikom 18. pješačke pukovnije 1821. — Kao zapovijedajući general Bansko-varaždinsko-karlovačke krajine u Zagrebu 1829–31. zbog čestih je pljačkaških pohoda iz Bosne represivnim mjerama i pokretnim postrojbama osiguravao red u pograničnim krajevima. U rujnu 1831. imenovan je vojnim i civilnim upraviteljem Dalmacije, na kojoj je dužnosti poticao razvoj gospodarstva, kulture i školstva. God. 1832. započeo je reorganizaciju teritorijalnih snaga, kojima je potom postignuo uspjeh u suzbijanju hajdučije i krijumčarenja. Te je godine završena i puštena u promet cesta koja je preko Obrovca i Maloga Alana povezivala Dalmaciju s prekovelebitskom Hrvatskom, uz koju je dao sagraditi nekoliko prenoćišta za putnike. Radi boljega poznavanja prilika u pokrajini poduzeo je više službenih putovanja 1832–34, o čem je caru Franji I. Habsburgovcu podnio izvješće. Za sukoba na austrijsko-crnogorskoj granici 1838. naložio je pobočnicima F. Oreškoviću i J. Jelačiću da sastave izvješća o odnosima s Crnom Gorom radi konačnoga utvrđivanja granice. Kao zagovornik crkvene unije štitio grkokatolike u Dalmaciji. Za njegove je uprave u Zadru izvedeno više infrastrukturnih projekata; izgrađen je gradski vodovod (1834–38) i nasuta uvala Jazine te su obnovljene gradske ulice. God. 1832. pozvao je civilne ustanove i stanovništvo da daruju starine (sâm darovao prve), inicirajući tako osnivanje Narodnoga muzeja u Zadru, te potaknuo izdavanje službenoga pokrajinskoga lista Gazzetta di Zara, 1835. dao je obnoviti zgradu zadarskoga kazališta, 1838. utemeljio zakladu za stipendiranje studenata iz Dalmacije. Njemu u čast u Zadru i Splitu tiskano je više prigodnica (G. Franceschi, 1837; W. Menis, 1838), osobito uz 50. obljetnicu vojne službe i odlazak s dužnosti u siječnju 1840 (J. Amerling, J. Čobarnić, I. Danilo, A. A. Grubišić, N. Jakšić), ubrzo nakon čega je umro. Pokopan na gradskom groblju u Zadru.