GALZIGNA

GALZIGNA, plemićka obitelj na Rabu od XIII. st. do suvremenog doba. U ispravama su njezini članovi zabilježeni u oblicima de Galcigna, Galzigna, Gaucigna, Gauzigna, Gauzina, Gocinić, Gožinić. Podrijetlo obitelji nije poznato. Obiteljska tradicija kazuje da su na Rab doselili iz kopnene Hrvatske (o hrvatskom podrijetlu obitelji pjeva i J. Baraković u spjevu Draga, rapska pastirica). Navodi se da je prvi poznati član obitelji spomenut u ispravi iz 1213 (objavio T. Smičiklas); G. Praga tu ispravu drži krivotvorinom. U drugoj pol. XIII. st. dužnost suca u Rabu obavljali su Matija (1268) i Salbe Madijev (1273); Stjepan je 1288. i 1289. u parnicama u povodu spora Raba i Zadra oko posjeda na otoku Pagu bio »iudex arbiter«, a 1291. poslanik Raba u Veneciji. Madije je 1315. bio »iudex arbiter« kod sklapanja mirovnog ugovora između Raba i Paga, a 1320 »elector« pri izboru rapskoga kneza. Salbe je 1371/72. zabilježen kao »vicecomes de Arbe«. Arhiđakon Antun ostavio je 1445. oporučno legat »ut ornatur unum antiphonarium« za rapsku crkvu sv. Marije Velike, a Ivan 1479. dao sredstva za obnovu tamošnjega franjevačkog samostana i crkve sv. Ivana Evanđelista (sačuvan samo zvonik). God. 1487. pomorac Ciprijan spremao se »navigare in partibus orientalibus«, a 1533. deputat rapskog spremišta hrane (fontico) bio je Grizogon. U Kleričkoj školi u Rabu, osnovanoj 1642, jedan od prvih učitelja bio je kanonik Zaharija. Više članova obitelji obavljalo je od XVII. do poč. XIX. st. notarsku služu u Rabu (Matija 1627–64, Franjo 1633–45, Martin o. 1687, Alvis 1782–1806). U gospodarskom životu otoka, osim kao vlasnici obradiva zemljišta spominju se Galzigne potkraj XVIII. st. i kao vlasnici tunolovki. God. 1775. primljena su braća Matija, Dujam, don Petar i njihov stric Krsto u plemićko vijeće Nina, a 1799. Ivan Alvis s potomcima među plemiće Krka; on je vjerojatno istovjetan s Ivanom Alvisom koji je za francuske vladavine u Dalmaciji bio 1807. imenovan odvjetnikom i braniteljem optuženih u okružnim prvostupanjskim sudovima, a iste godine i mirovnim sucem u Kninu i Drnišu; bio je i član zadarske Čitaonice (Gabinetto di lettura; utemeljena 1807). Svećenik Jakov napisao je kroniku Arbe 1797. Notizie storiche sacre, politiche, profane e curiose (poč. XIX. st., rkp. u obiteljskom arhivu; preveo i djelomice objavio Ciprijan Crnota u Narodnim novinama 1900, 119, Obzoru 1908, 35–39, 42, La Difesi 1900, 19–20). Jakovljevu bratu Petru povjerio je austrijski general M. Rukavina 1797. upravu Raba i njegova područja. Javne službe u Rabu obavljao je i → JEROLIM, nećak trogirskog i rapskog biskupa → IVANA PETRA. Dujam Lovro bio je prigodni pisac (Per le auspicate nozze, Zadar 1817). Pisac hrvatskih nabožnih stihova, kanonik Petar, djelovao je oko 1851 (u Arhivu HAZU u Zagrebu nalaze se rukopisi Piesma hrvatska pobožna, u katalogu naslovljena Pobožna razmatranja i tumačenja vjere kršćanske, i Sedam začinakah, koji sadržava prijevod na hrvatski četiri začinke u stihovima i prijepis drame J. Palmotića Pavlimir). U drugoj pol. XIX. st. obitelj je zadržala svoj veleposjed; dva ogranka – nasljednici Tome i obitelj Petra, sina Dujma, bili su oko 1873. među pet vodećih obitelji u gospodarskom životu Raba. Petar se istaknuo i u javnom životu. Bio je načelnik rapskog općinskog vijeća 1868/75. i 1884/90; 1869. prvi je predsjednik, a 1873. tajnik tamošnjega poljodjelskog društva (Comizio agrario). Predstavnici obitelji bili su članovi rapske Narodne čitaonice (utemeljena 1884) i Društva za poljepšanje grada i okolice (utemeljeno 1895) koje je promicalo turizam. Jerko je od 1856. bio učitelj u gradu Rabu, a od 1871. školski nadzornik za cijeli otok. Ivan Antun (Gian Antonio), profesor talijanskoga i klasičnih jezika u Kopru (gdje je i umro o. 1901), pisao je književne i kazališne tekstove te pjesme (Scintille 1887–88, Rivista dalmatica 1899, 1900); neki su tekstovi objavljeni kao posebni otisci La donna nella commedia erudita del 500 (Zadar 1899) i Appunti bibliografici Giovanni Bennati, canti ingenui (Zadar 1900). Kao posebne publikacije objavio je sonete San Marino (s. l., s. a.) i zbirku proze In campagna (Tipi e costumi dell’isola d’Arbe, Rijeka 1892); zbirku je posvetio prijatelju Ugu Inchiostriju, s kojim je izdao rapski statut (Gli statuti di Arbe. Trst 1901). Na knjizi je naveden inicijalima A. G., a Inchiostri joj je priložio studiju o Ivanu Antunu. Potpisivao se G. A. Galzigna (u nekim su priručnicima inicijali imena pogrešno razriješeni u Jeronim). — Obiteljska palača nalazi se u Rabu, preko puta crkve sv. Justine; arhiv obitelji pohranjen je dijelom u Kaptolskom arhivu, a dijelom u Državnom arhivu u Zadru. Obitelj Galzigna na otoku Rabu nije u genealoškoj vezi sa zadarskom obitelji Calcina, koja je ponekad u dokumentima zabilježena i u obliku Galzigna.