CELJSKI

traži dalje ...

CELJSKI (Cilie, Cilli, Cylie, Celjani), srednjoevropska dinastička obitelj. Bili su plemići njemačkog podrijetla. F. Krones drži da je Celjske moguće povezati uz Valtunge – groficu Hemu i njezina sina Ulrika I, koji se spominje oko 1103, dok H. Pirchegger drži da je njihov predak Hemin odvjetak Preslav. Bili su gospodari posjeda (aloda) u Savinjskoj dolini, gdje se kao Žovneški (prema gradu Saneck ili Sannegg, Žovnek) spominje Gebhard I u ispravama iz 1130. i 1144. s pridjevom de Soune, nobilis de Sauna, tj. Savinjski. Imali su posjede i u Kranjskoj dolini, koje su proširivali i zaokruživali, stječući ih naročito od akvilejske i krške crkve te stupajući u rodbinske veze s uglednim i moćnim obiteljima. Proširivanje moći i posjeda – obilježje politike Žovneških (Celjskih) tijekom čitave njihove povijesti – započeo je u XIII st. Konrad I, koji je dva sina oženio groficama iz koruškog roda Heunburga (Vovberški), puno moćnijeg nego što su tada bili Žovneški. U prvoj pol. XIV st. Žovneški se oslanjaju na podršku Habsburgovaca. God. 1322, nakon izumiranja Heunburgovaca, Fridrik I (umro 1360) – Habsburgovci mu povjeravaju upravu u Kranjskoj i Slovenskoj marki – nasljeđuje njihov velik posjed u Štajerskoj i tada još nevažan grad Celje, po kojemu se oni od tada sve češće i nazivaju. Stalno ga upotrebljavaju od 1341, kad uz pomoć Habsburgovaca – kojima Fridrik dobrovoljno predaje obiteljske posjede u Savinjskoj dolini, među ostalim i gradove Žovnek, Ojstricu i Liebenstein i odmah opet dobiva sve te posjede u feud – dobivaju naslov državnih grofova Celjskih, koji im podjeljuje car Ludvig Bavarski Wittelsbach. Ulrik I (oko 1330–1368), sin Fridrika I i Diemude od Walsee, oženjen Adelhajdom groficom Ortenburg, i njegov brat Herman I (umro 1385), oženjen od oko 1361. Katarinom, kćeri bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, sudjeluju 1345. u borbi kod Zadra kao vitezovi, najamnici kralja Ludovika. Obojica su u službi Rudolfa Habsburškog u vojni za Tirol. Ulrik sudjeluje i u vojnama u Pruskoj te Litvi, dok obojica 1354. prate Karla IV Luksemburgovca u vojnom pohodu na Rim, gdje se posljednji kruni carem. God. 1355. Ulrik I je opet s Ludovikovom vojskom u pohodu protiv Venecije; 1359. sudjeluje u borbama protiv Srbije i Bugarske te se 1365. ističe u bitki pri zauzimanju Vidina. Ulrikov sin Vilim (oženjen Anom, kćeri poljskog kralja Kazimira III Pijastovića; njihova kći Ana od 1401. udana za poljskog kralja Vladislava I Jagelovića) sudjeluje s kraljem Žigmundom 1392. u vojni protiv Turaka, kojom prilikom je izvršen prodor sve do Ždrijela. Na povratku iz te vojne Vilim umire. God. 1362. Luksemburgovac Karlo IV potvrđuje grofovski naslov Ulriku I, Hermanu I i Vilimu, a 1372. Herman i Vilim postaju grofovi Svetog Rimsko-Njemačkog Carstva. → HERMAN II nakon Vilimove smrti postaje senior obitelji i uz Fridrika I graditelj je velike moći Celjskih. Nastavljajući se oslanjati na Luksemburgovce, tj. kralja i cara Žigmunda, udaje za nj kćer Barbaru (1392–1451). God. 1408. Barbara sudi u Čakovcu, zatim zamjenjuje svog oca primajući predstavnike Gradeca, piše dopise stolnom arhiđakonu Ladislavu; 1410. boravi o Božiću u Đakovu zajedno s bosanskim biskupom; tijekom 1411–13. spominje se u nizu isprava koje reguliraju pravne i crkvene poslove u Križevačkoj županiji, često se obraća u posjedovnim pitanjima čazmanskom Kaptolu, šalje upute sucima Križevačke županije, brine se o uvođenju u posjede niza plemića. Te poslove po njezinu nalogu obavljaju predstavnici čazmanskog Kaptola. S njezinim boravkom na Medvedgradu povezuje se jedan od triju grbova gornji oštećeni – koji se nalazi u Muzeju grada Zagreba. God. 1424. dobiva od Žigmunda u Češkoj Zvolen s tamošnjom kraljevskom rezidencijom te niz gradova, među kojima Breznu, Krupin, Sasov, Kremnic s rudarskom okolinom, a 1428. i 1429. brine se za obranu svojih posjeda, napose gradova, od husita, te od Žigmunda dobiva u Slovačkoj Trenčin, Suč, Vršatec, Bystricu, Strčan, Starhrad, Budatin i druge gradove. Pristala je uz utrakviste i oni su vršili vjerski obred pri njezinu pokopu u Pragu. Za Hermana II Celjski proširuju,svoje posjede 1397–99. na Varaždin i veliki dio Hrvatskog zagorja, 1405. na Međimurje s Čakovcem, a 1418. nakon izumiranja grofova Ortenburških, prema međusobnom nasljednom ugovoru, stječu njihove velike posjede u Koruškoj i Kranjskoj te među ostalim Radovljicu; Ribnicu i Kočevje. God. 1423. Celjskima uspijeva da se vojvoda Austrije Ernst Habsburg odrekne feudalnog gospodstva (vlasti) nad njima; 1427. bosanski kralj Tvrtko II zaključuje s Celjskima također ugovor o međusobnom nasljeđivanju ako ne bi imali potomke muškog roda. U promijenjenom odnosu snaga poslije Tvrtkove smrti 1443. tu pogodbu onemogućuju Ivan Hunyadi i s njim povezana bosanska vlastela. Celjski od 1418. do 1432. praktično posjeduju kraj od Wildona do Radgone na Muri, Komena u Istri, podnožja Grossglocknera, do Gerova kod izvora Kupe, stekavši 1428. Bihać i Krupu u porječju Une. God. 1429. Herman ženi unuka → ULRIKA II Katarinom, kćeri srpskog despota Đurđa Brankovića. Vraćanjem Habsburgovcima između 1430. i 1433. Wildona i još 13 gradova na sjevernoj granici Celjski težište interesa usmjeruju na istok. Rezultat Hermanove politike je Žigmundova podjela naslova kneza → FRIDRIKU II i Ulriku II u Svetom Rimsko-Njemačkom Carstvu 1436, što Celjske izdiže u, praktično, gotovo isti rang s Habsburgovcima, koji se oštro suprotstavljaju izmicanju Celjskih ispod njihove bilo kakve jurisdikcije u potonjim habsburškim nasljednim zemljama. Dolazi do rata s izmjeničnim uspjesima; ali Celjski, koji se istovremeno bore i s J. Hunyadijem, ne uspijevaju zauzeti Ljubljanu i Novo Mesto te 1443. sklapaju nagodbu o uzajamnom nasljeđivanju muških nasljednika, a Habsburgovci im priznaju čast državnih knezova. Hermanov sin Fridrik II oženio se Elizabetom, kćeri Stjepana I Frankapana, dobivši kao miraz. niz gradova u Hrvatskoj, dok im Herman II daje gradove u Dolenjskoj i Beloj Krajini. Kad 1422. — Elizabeta umire (ili ju je ubio Fridrik II), započinju sukobi s Frankapanima zbog miraza (gradovi u Hrvatskoj) te s ocem, koji drugu Fridrikovu ženu → DESINIĆKU VERONIKU, 1425 (1428?), osuđuje kao vješticu i pogubljuje. Odnosi Hermana II i Fridrika tim postupkom postali su vrlo zategnuti i ostali takvi do kraja Hexmanova života. Ulrik II posvećuje svu svoju pažnju ugarskim prilikama i sukobljava se s težnjama plemstva predvođenog Hunyadijem, koji onemogućuje Celjske da dođu do bosanske krune. God. 1451. sklapa se između njih nagodba o braku između Ulrikove kćeri Elizabete i Hunyadijeva sina Matije, što privremeno smiruje suprotnosti. Elizabeta umire 1455, a naredne godine i Ivan Hunyadi, te Ulrik II postiže u Ugarskoj svoj vrhunac kad je imenovan kraljevskim namjesnikom. Nedugo iza toga Ladislav Hunyadi ga ubija u beogradskoj tvrđavi, što je kraj Celjskih. Iako je Ulrikova udovica Katarina preuzela upravu nad cjelokupnim posjedima Celjskih, ipak dio u Ugarskoj 1461. prodaje Janu Bitovcu, vojskovođi Celjskih, a ostalo, prema baštinskom ugovoru iz 1443, postepeno preuzimaju Habsburgovci. Celjski su bili osnivači i darovatelji niza crkava i samostana: kartuzije u Pleterju (Herman II, 1406), pavlinskog samostana u Lepoglavi, gotičke crkve Sv. Mihovila u Mihovljanima kod Čakovca – srušena – sačuvan zaglavni kamen gotičkih lukova s uklesanim grbom Celjskih. Sačuvan je i gotički ulaz u krstionicu crkve Sv. Marije u Celju. Poticali su izgradnju gradova: Falkenstein (izgradio Fridrik II, gdje je živio s Veronikom, ali mu ga je otac dao porušiti), (Celjski grad), koji je nastao uglavnom u drugoj pol. XIV st.) i dr. Nagli uspon Celjskih, naročito u XV st., te epizoda s Veronikom Desinićkom i iznenadni kraj u beogradskoj tvrđavi bili su poticaj dramskom stvaralaštvu brojnih pisaca. Njihova su djela većinom sačuvana i velikim dijelom izvođena ili se još izvode u kazalištima u Sloveniji, Mađarskoj, Njemačkoj, Hrvatskaj, Češkoj i Italiji: M. Vörősmarty: Czillei es a Hunyadiak, I dio trilogije, i po tom djelu opera F. Erkela: Hunyadi László, 1844 (izvodi se i danas); A. Funtek: Teharski plemići, 1890; D. Šanda: Grofov Celjskih Pentalogija, 1922–33; V. Pivec: Mlinarjev Janez: Teharski plemići, 1924; B. Kreft: Celjski grofje, 1932; R. Miklič: Mlinarjev Janez, 1932; Gj. Háy: Got, Kaiser und Bauer, 1935; V. Kokalj: Mlinarjev Janez, 1939; J. Tomažič: Mlinarjev Janez, 1951; B. Kreft: Celje slavi, 1954; F. Rudolf: Celjski grof na žrebcu, 1968; B. Battelino-Barariović: Celjani, 1972; V. Trinkaus: Pravdač. Još je mnogo književnih djela i opera posvećeno pojedinim članovima obitelji Celjskih.

IZVORI: J. Turóczy: Chronica Hungarorum ah origine gentis (u: G. Schwandtner, Scriptores rerum Hungaricarum veteres ae genuini, 1. Vindobonae 1747, 47–366). — A. S. episcopi Senesis: Historia rerum Friderici III imperatoris. Analecta monumentorum omnis aevi vindobonensia, 2. Vindobonae 1762, stupac 4–550. — G. Fejér: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X/2–8. Budae 1834–1843. — J. Teleki: Hunyadiak kora Magyarországon, 10. Pest 1853. — F. Schccnti: Urkunden- und Regestenbuch des Herzogtums Krain, 1–2. Laibach 1882–1887. — Die Cillier Chronik (u: F. Krones, Die Freien von Saneck und ihre Chronik ale Grafen von Cilli. Graz 1883). — I. Krst. Tkalčić: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 2. Zagreb 1894. — E. Kamnerer: Codex diplomaticus, comitum Zichy 8–10. Budapestini 1895–1907. — F. Kos: Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, 1–5. Ljubljana 1902–1928. — E. Laszowski: Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, 1. Zagreb 1904. — Der Briefwechsel des Eneas Silvius Piccolomini, 1. Fontes rerum austriacarum. Diplomataria et acta, 67–68. Wien 1912–1918. — F. Cusin: Documenti per la storia del confine orientale d’Italia nei secoli XIV. e XV. Archeografo triestino, 21(49)(1936) br. 31, dokumenti br. 13, 14, 17, 20, 21, 23, 31–39, 50, 51, 53. — Z. Tanodi: Poviesni spomenici Varaždina, 1. Varaždan 1942; II/1 (suautor A. Wissert). Varaždin 1944. — E. Malyusz: Zsigmondkori oklevéltar, II/1. Budapest 1956. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 2(1959) isprave br. 1322...1946; 3(1960) isprave br. 2062...2326. — J. Buturac: Inventar i regesti za starije dokumente zagrebačkog Kaptolskog arhiva. Arhivski vjesnik, 11–12(1968–69) br. 36, 40, 84, 97, 112, 113, 146, 164, 167, 173, 178; 187, 190, 193, 198. — Kronika grofov Celjskih. Maribor 1972.
 
LIT.: E. Frölich: Genealogiae Sounekiorum comitum Cellejae et comitum Heuneberg, 1–2. Wiennae 1755. — I. A. Suppantschich: Das Wapenschild der Grafen von Cilli. Illyrisches Blatt, 3(1821) 44, str. 173. — F. X. Heinrich (Braun-r.): Die Besitzungen der Grafen von Cilli in Krain. Illyrisches Blatt, 20(1838) 31, str. 122–123. — K. Prenner: Die Cillier in Krain. Carniola, 1(1838–39) 72, str. 286–288; 73; str. 290–292; 74, str. 295; 75, str. 297–299; 77, str. 305–307. — K. Tangl: Ueber der angeblichen Markgrafen Poppo Starchand von Soune. Mittheilungen des Historischen Vereines für Steiermark, 4(1853) str. 91–158. — I. Orožen: Celska kronika. Celi 1854. — J. Šubic: Celjski pokneženi grofi. Novice gospodarske, obertnijske in narodske, 15(1857) 9, str. 3; 10, str. 38–39; Narodne novine, 23(1857) 41, str. 117–118; 43, str. 123. — K. Tangl: Die Freien von Sauneck, Ahnen der Grafen von Cilli. Mittheilungen des Historischen Vereines für Steiermark, 10(1861) str. 89–178; 11(1862) str. 155–194; 12(1863) str. 49–82; 13(1864) str. 47–106. — F. Krones: Die zeitgenössischen Quellen zur Geschichte der Grafen von Cilli, mit Einschluss der sogenannten »Cillier Chronik 1341–1456«. Beitrage zur Kunde steiermärkische Geschichtsquellen, 8(1871) str. 1–120. — S. Rutar (S. R.): Celjska kronika, Vestnik, 3(1875) 4, str. 56–59. — D. Trstenjak: Obseg nekdanje Celjske grofije. Novice gospodarske, obertnijske in narodske, 39(1881) 14, str. 111. — F. Krones: Die Freien von Saneck und ihre Chronik als Grafen von Cilli. Graz 1883. — P. Radies: Celjski grofi. Ilustrovani narodni koledar (Ljubljana), 9(1897) str. 110–130. — F. Krones: Der Herrenstand des Herzogtums Steier (Landesministerialen, Herrn Land oder Dienstherren) im Zeitraume seit der Begründung der Habsburgerherrschaft bis zum Entstehen der steirischnner-österreichischen Linie des Hauses 1282–1411. Mittheilungen des Historischen Vereines für Steiermark, 47(1899) str. 65–126. — K. Verstovšek: Celjski, grofje in jugoslovansko ozemlje. Ilustrovani narodni koledar (Celje), 17(1906) str. 149–165. — A. Gubo: Geschichte der Stadt Cili vom Ursprung bis auf die Gegenwart. Cilli 1909. — M. Zawadzky: Die Cillier und ihre Beziehungen zu Kaiser Sigismund und Konig Albrecht (inauguralna disertacija). Halle 1911. — E. Lilek: Jugoslovanska politika celjskih grofov. Nova doba, 2(1920) 7, str. 1–2; 9, str. 1–2. — S. Sagadin: Celjski grofje. Pokret za državno ujedinjenje jugoslovanskih dežel pred 500 leti. Vojnički glasnik, 2(1921) 11/12, str. 129–131; 13, str. 155–157. — F. Korun: Nekaj iz zgodovine celjskih grofov. Nova doba, 4(1922) 76, str. 3; 77, str. 1; 78, str. 2; 79, str. 2; 81, str. 1–2; 82, str. 1– 2. — D. H. Stowasser: Zwei Studien zur österreichischen Verfassungsgeschichte. Zeitschrift der Savigny Stiftung für Rechtgeschichte (Weimar). Germanistische Abteilung. 1924, br. 44. — J. Orožen: Zgodovina Celja, 2. Celje 1927. — F. Clement-Simon: Les Comtes de Cilie. Revue d’histoire diplomatique. 44(1930) str. 1–19. — V. Travner: Celjski grofi in Židi. Življenje in svet, 10(1936) XX/8, str. 120–123; XX/9. str. 136–139. — Isti: Kako so postali celjski grofi državni knezi. Ibid. XX/24, str. 374–378. — F. Cusin: Il confinc orientale d’Italia nella politica europea del XIV e XV serolo. 1–2. Milano 1937. — A. Đurski (Grički kroničar): Iz starog Zagreba. Tvrdjica grofova Celjskih na Griču u Zagrebu. Danica. 1937. 14, str. 17. — M. Kos: Zgodovinska podoba celjskih grofov. Jutro. 18(1937) 12, str. 3. — O. Ribar (S.): Celjski grofje. Nova doba, 20(1938) 12, str. 6; 13, str. 6. — R. Sclawanke: Beitrage zum Urkundenwesen der Grafen von Cilli (1341–1456). Mitteilungen des Instituts fur österreichische Geschichtforschung (Wien). Erganzungsband, 14(1939) str. 411–422. — J. Schweiger: Začetek in konec moči Celjanov. Obisk, 1(1940) 8, str. 338. — R. Horvat: Poviest Medjimurja. Zagreb 1944. — H. Pirchegger: Geschichte der Steiermark. Graz 1949. — F. Baš: Celjski grofi in njihovo doba. Celjski zbornik. 1951, str. 5–15. — H. Pirchegger: Landesfürst und Adel in Steiermark wahrend des Mittelalters. 12. Graz 1951. — F. O. Roth: Beitrage zu den Beziehungen der Grafen von Cilli zu den Habsburgen, vornehmlich Innerösterreicha. 1308–1443. Graz 1952. — M. Kos: Zgodovina Slovencev. Ljubljana 1955². — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1962³. — S. Ćirković: Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964. — B. Grafenauer: Zgodovina slovenskega naroda, 2. Ljubljana 1965, 390–404. — V. Habjan: Celjsko-avstrijska vojna od leta 1438. do 1443. ali vojna za Ljubljano in Istro. Kronika, 19(1971) 3, str. 137–148. — J. Orožen: Zgodovina Celja in okolice. Celje 1971, 123–287. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 2–5. Zagreb 1972–1973². — I. Voje: Odnos Celjskih grofova prema političkim prilikama u Bosni i Hercegovini u XV vijeku. Radovi sa simpozijuma – Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, 3. Zenica 1973, 53–67. — H. Dopsch: Die Grafen von Cilli – Ein Forschungsproblem? Südostdeutsches Archiv (München), 17–18(1974–75) str. 9–49. — V. Habjan: Boj Celjski za podravje in posočje v letih 1425–30. Kronika, 23(1975) 1, str. 1–13. — I. Kampuš: Odnos grofova Celjskih i zagrebačkog Gradeca. Historijski zbornik, 29–30(1976–77) str. 161–180. — B. Hartman: Celjski grofje v slovenski dramatiki. Ljubljana 1977. — P. Simoniti: Humanizam na slovenskem. Ljubljana 1979. — Zgodovina Slovencev. Ljubijana 1979, 214–219. — J. Adamček: Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća. Zagreb 1980. — I. Voje: Katarina Celjska — Kotromanička in njen pečat. Celjski zbornik, 1977–81, str. 287–292. — N. Klaić: Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone. Celje 1982. — Ista: Povijest Zagreba, 1. Zagreb 1982. — J. Mlinarič: Kartuzija Pleterje 1403–1595. Ljubljana 1982. — J. Orožen: Problematičnost zgodovine grofova Celjanov. Celjski zbornik, 1982–83, str. 183–192. — J. Adamček: Sukobi grada Varaždina i varaždinske vlastele u XVI. i XVII. stoljeću. Varaždinski zbornik. Varaždin 1983, 233. — Celjani v Slovenskem in srednjeevropskem prostoru; okrogla miza v Celju 1. 10.1982. Zgodovinski časopis, 37(1983) 1/2, str. 93–114. — F. Gestrin: Celjski grofje in obsodba slovenskih zgodovinarjev. Naši razgledi, 32(1983) 7(756), str. 226. — B. Grafenauer: Celjski grofje in »Zgodovina Slovencev« (CZ 1979). Ibid., str. 225–226. — Z. Herkov: Organizacija uprave grada Varaždina i njezin djelokrug od 15. do 18. stoljeća. Varaždinski zbornik. Varaždin 1983, 220–221. — N. Klaić: Kdo izmed nas razširja lažne mite o Celjskih? Naši razgledi, 32(1983) 7(750), str. 195. — T. Raukar: Grofovi Celjski i hrvatsko kasno srednjevjekovlje. Historijski zbornik, 36(1983) str. 113–140. — I. Voje: Ali celjski grofi potrebujejo advokate? Naši razgledi, 32(1983) 7(756), str. 225. — J. Adamček: Medvedgradsko vlastelinstvo. Kaj, 17(1984) 6, str. 31, 35–36, 39. — S. Vilfan: Glose k zgodovini srednjeveškega Celja. Kronika. 32(1984) str. 5–19. — A. Horvat: Osvrt na Parlerijansku radionicu u Zagrebu i na njezine odraze u sjevernoj Hrvatskoj. Iz starog i novog Zagreba, 1985, 6, str. 86. — N. Klaić: Medvedgrad i njegovi gospodari. Zagreb 1987.
 
Mladen Švab (1989)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

CELJSKI. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://bl.lzmk.hr/clanak/celjski>.